Tanja Pjevac, glumica: Nadam se da se vraća lepa romantika između publike i pozorišta

Tanja Pjevac, glumica: Nadam se da se vraća lepa romantika između publike i pozorišta

Svetski dan pozorišta obeležava se u nedelju, 27. marta, a ova, nekad glamurozna grana kulture u poslednjih nekoliko godina u našoj zemlji danas je doslovno osuđena na borbu za opstanak. Stoga smo odlučili da ovaj datum obeležimo jarkom bojom u kalendaru i proslavimo ga kroz razgovor sa damom koja ima što-šta da kaže na ovu temu.

Tanja Pjevac je glumica sa zavidnim stažom na pozorišnoj i televizijskoj sceni, a kako se nalazi u statusu slobodnog umetnika, aktivna je u pozorištima u Novom Sadu, Kikindi i Beogradu. Predstava “Bog masakra”, u kojoj tumači jednu od glavnih uloga, u poslednje vreme uspešno puni Kamernu scenu Srpskog narodnog pozorišta, a mi vam najiskrenije preporučujemo da joj date šansu jer ćete se sa nje sigurno vratiti odlično raspoloženi. Specijalno za portal mojnovisad sa Tanjom smo pričali o smehu i njegovoj ulozi u kuturi danas, o teretu koji praktično guši srpsku scenu, ali i tome kako je cela ova scena izgledala u neko bolje vreme – i to ne toliko davno kao što možda mislite.

- Na prijemni sam otišla nakon treće godine gimnazije. Bila sam ubeđena da ću pasti, ali nisam htela kasnije da me grize savest što nisam probala. No, zeznuli su me i primili – počinje Tanja. - Prvi ispit nam je bio 1999. godine, tako da spadam u onu generaciju koju je zakačilo svako govno koje je moglo da je zakači. U to vreme ni Akademija nije bila tako opremljena kao danas. Stalno smo bili u nekom kamernom prostoru i u te četiri godine smo naučili samo osnovne stvarni, ali koje nisu male. Naučili smo se vaspitanju. Moj mentor Miša Janketić nam je i sam rekao: “Možda ja od vas neću napraviti dobre glumce, ali ću napraviti dobru publiku“. To mi je dobro došlo kasnije u poslu, pogotovo kada sam radila sa bitnim evropskim rediteljima. Aleksandar Popovski mi je rekao da su novosadski glumci potpuno drugačiji od beogradskih, da imamo neko ludilo u sebi, a onda i sumnju u sebe što je potpuno neverovatno jer mi najmanje treba da je osećamo. Ipak, smatram da je to ono što nas gura napred.

Prebacimo se sad nekoliko godina unapred. Šta se sve promenilo otkad si ti aktivna na sceni? U poslednje vreme dosta se govorilo o lošoj situaciji u domaćim pozorištima, a pominjala su se čak i moguća zatvaranja pojedinih mesta.  

- To su sada već postala opšta mesta. Moje kolege su već nebrojeno mnogo puta govorili o tome da je situacija u kulturi katastrofalna, pa ću se osvrnuti na neke druge stvari. Mislim da se najgore desilo pre nekoliko godina kada je krenula tranzicija i kada se pojavio proglas u pozorištima koji je nalagao da mi nezaposleni glumci više nismo dobrodošli u pozorištima. Novi zakon o pozorištu to potpuno legalizuje i štiti se osoba postavljena na čelo kuće, i to nikako drugačije nego po političkoj liniji. Neobrazovani ljudi se nalaze na mestima na kojima se odlučuje, a odluke se dovode na osnovu nekih niskih strasti, i to uz objašnjenje da “ne zadovoljavaš umetničke kriterijume“. Isto to radi i ministar kulture. Umesto da štiti svoj esnaf, on pljuje, kritikuje. Odnos prema slobodnim umetnicima u Evropi je potpuno drugačiji. U nekim zemljama oni mogu da učestvuju u različitim seminarima ne bi li unapredili neku veštinu, a država to plaća, jer je njoj u interesu da umetnici napreduju. Ovde ne samo da se računa na to da ćeš ti sve uraditi sam, nego kada i radiš, svojim honorarom  jedva zadovoljavaš neke osnove potrebe. Samim tim postoji i paradoks prividnog glamura na našem crvenom tepihu, što je meni lično smešno.

Postoji li još takvih paradoksa na našoj glumačkoj sceni?

- To je problem hiperprodukcije glumaca. Sve je više akadamija i svršenih glumaca i reditelja, svršenih vajara, teatrologa, muzikologa... Vrh je produkcije, ali za te ljude ima sve manje mesta i niko ne rešava taj problem. Mi smo ta generacija koja bi trebalo da preuzme pozorišta, a da bi se ona preuzela trebalo je davno da budemo u određenim strukturama u kojima nismo zbog prethodnih generacija koje su stalno bile sklanjane. U suštini, ukoliko nisi u političkim strujama ne možeš ništa da uradiš, a čak i ako uđeš u takve odnose, onda ni ne možeš da napraviš promenu jer pozorište treba da bude oslobođeno toga.

Nažalost, čini nam se da takva postavka pozorište danas guši. Setimo se samo nedavnog slučaja “CRVENA: Samoubistvo nacije“, predstave koja je zbog svog sadržaja zabranjena u Leskovcu, da bi na kraju bila održana uz prisustvo policije.

- Uvek je bilo cenzure. U Titovo vreme bilo je mnogo predstava koje su bile zabranjivane, ali tada je i pozorište bilo bitnije. Na kraju krajeva, i to je jedan vid marketinga. Iskreno, moram da priznam da mi tako nešto na neki čudan način prija, bez obzira na to koliko je to odvratno i strašno. To pokazuje da je neko zaista obratio pažnju na ono što radimo. Mi smo do te mere ignorisani da ti bude drago kada te neko posluša, pa makar onda i zabranio. Shvatate li to koliki je to apsurd?! Ljudi koji zabranjuju ni ne razumeju da sve ono izgovoreno na sceni ima svoju funkciju, da postoji ironija. Oni ne znaju najosnovnije stvari o kulturi. Fašizam je ovde postao potpuno normalna stvar.  A pozorište bi trebalo da bude paralelni svet, utočište za pravo kritičko mišljenje. Trebalo bi da ukazuje na probleme, da napuni ljude rokenrolom, posetioci bi u njemu trebalo da se isplaču i ismeju, da dožive nešto što su možda potiskivali i da izlaze iz pozorišta sa katarzom.

U kojoj meri je i stav publike prema pozorištu doprineo sadašnjem stanju stvari?

- Odnos običnog naroda prema glumcima se promenio. Glumci u medijima obično pričaju o dostojanstvu profesije i mole da se kultura vrati tamo gde joj je mesto. No, kada kreneš da čitaš komentare, shvataš da tamo sledi ono najgore. Ljudi prozivaju glumce da su džabalabaroši, da ne rade pravi posao, da je gluma samo hobi, da smo pijavice ovog društva koje sisaju ogromne pare ni za šta. Ja sam morala da postanem visoko obrazovana da bih se bavila svojom profesijom, a odjednom je to postalo nepotrebno zanimanje. Računa se da je jedini rad – fizički rad. Uz to, vlada jedno potpuno neznanje o tome kako pozorišne predstave uopšte nastaju. Moj profesor je govorio da o fudbalu, politici i glumi svi najbolje znaju. Svi znaju ko je dobar glumac, a ko nije, ko je dobar fudbaler, a ko nije, i isto tako za političare. To je nešto što svi misle da znaju, bez obizra na obrazovanje, a znaju malo sutra. To je za mene ono najstrašnije, baš kao i to što smo mi kao esnaf zaćutali. No, nije baš uvek tako. Kada je umro Dragan Nikolić ljudi su vratili snimak unazad i prisetili se onog starog odnosa prema glumcima i onoga šta im ti glumci znače. Meni je to pružilo nadu da se možda vratila lepa romantika prema mom zanimanju.

DOLAZE "NEKI NOVI KLINCI": Već šest godina radim sa decom pri školi glume “Studio BIS“. Klinci su sjajni. Oni tu dolaze samo zato što to žele, zato što to vole i uporno ti pokazuju da to vole. Imamo i uspeha. Svaki put kada smo odlazili na audicije za serije naša deca su bila birana. Gluma se kao predmet uvodi u brojne škole u Evropi jer je lekovita za odrastanje i razvija emocionalnu inteligenciju. Mi vežbamo govor, koncentraciju, stalno ih teramo da misle i da ništa ne uzimaju zdravo za gotovo. Uvek se trudimo da ih naučimo da gluma nije ništa drugo do konkretizacija okolnosti i da ne prave od sebe nešto što nisu. Teramo ih da se izbore sami za svoje mesto, gradimo im samopouzdanje. To je jedno veliko zadvoljstvo, jedan lep posao i dobra razmena sa klincima koji su super i koje mnogo volimo.

Noviji podaci pokazuju da skoro polovina Novosađana uopšte ne posećuje kulturne ustanove. Šta je, po tvom mišljenju, glavni uzrok tome?

- Imam sreću da trenutno radim u tri različita grada i to na predstavama koje su uvek posećene, tako da samo mogu da pretpostavim šta je uzrok. Mislim da problem nije do cene karata, jer postoje različiti načini da se dođe do popusta, već da leži u lenjosti. S jedne strane je lenjost pozorišta da uloži u marketing, a sa druge lenjost publike da dođe do infomacija. Pre izvesnog vremena je pozorište ušlo u fazu intelektualizacije koja je oterala deo publike. Pravile su se hermetične i nerazumljive predstave koje ljudi nisu razumeli. Onda bi otišli ponovo, pa opet ništa ne bi razumeli i nakon što bi se to ponovilo treći, možda četvrti put, prestali bi da idu u pozotište. To je bilo u vrlo lošem periodu kada se izgubio sisitem vrednosti i kada su ljudi koji dobro rade bili sklanjani, a šanse su se dodeljivale po ko zna kojim kriterijumima. Tako su mediokriteti počeli da prave intelektualno snobovske predstave u kojima publika i njihova reakcija nije bila bitna.

Misliš li da će se publika vratiti u pozorište?

- Mislim da hoće. Mora da se vrati ta ljubav između publike i pozorišta. Onoga ko uopšte ne voli pozorište nikad nećeš naterati da u njega dođe, ali možda možeš vratiti one koji su prestali da ga posećuju. Čini mi se da ono vreme hermetizma polako prolazi i da se sada mnogo otvorenije misli o tome šta će publika poneti sa sobom kada izađe sa predstave. Sa druge strane, sada se stvorila atmosfera u kojoj ljudi žele da gledaju samo komedije. Mislim da je to jedna ozbiljna dijagnoza društva. Postoji ogromna glad za smehom. Ljudi više ne žele da gledaju ništa što je tužno, što ih tera da se zamisle. Nama umetnicima čije bi predstave trebalo da proizilaze iz svih onih grčeva i društvenih problema to predstavlja izuzetno komplikovan splet okolnosti. Zato se i postavlja to pitanje da li je pozorište  zabava ili visoka kultura.

 

Ipak, komedija neretko nosi mnogo jaču kritiku. Uzmimo za primer “Bog masakra“. Ova predstava se bavi ozbiljnim društvenim problemima kakvo je nasilje. Opet, ljudi sa nje odlaze dobro raspoloženi sa širokim osmesima na licima, što svakako govoru i kvalitetu komada. U čemu ti lično više užuvaš, u komediji ili drami?

- Ne sećam se kada sam poslednji put radila na drami. Poslednjih sedam ili osam godina radim samo komedije. Ali, kad mislim o komediji, obično mislim o komentaru situacije. Trudim se da publika kroz lik koji igram i njegove postupke pronađe ono što je njoj smešno. Zadatak svakog glumca, ali i svake umetnosti je da kroz jedan lik govori o opštoj situaciji. Komedija je uvek bila najoštrija forma kritike, ali postoji ogromna lepeza postojećih smehova. Ja sam uvek bila pre za onaj oštriji, ironični smeh nego za onaj gde se hvatamo za glavu ili trbuhe zato što je neko negde podrignuo ili opsovao.

No, svaki glumac negde mora da napravi kompromis i da uzme učešće u projektima koji ga ne ispunjavaju u potpunosti. Da li si kao glumica u tom smislu uspela da sačuvaš svoj integritet?

- Bez obzira na količinu iskustva, glumci danas nisu sigurni, posebno ako se nalaze u statusu slobodnih umetnika. Iza mene su 23 premijere, 10 serija i četiri filma, a opet nemam potvrdu da u mom esnafu to nekome nešto znači. Da pre izvesnog vremena nisam odbila neku estradnu priču, sada bih zaista bila bogata žena, ali sve što sam dobila zauzvrat su pohvalni komentari od strane kolega i tapšanje po ramenu, ali ništa dalje od toga. Ne znam da li sam li pogrešila ili ne. Jedino znam da nisam imala izbora. Znala sam da nemam stomak za to i da ne postoje novci koje bi to mogli da plate. No, nije mi to donelo ništa dobro. Sve je ovde puno sujete i kada odbiješ nešto iz profesionalnih razloga, ljudi se naljute pa ne dobiješ sledeću ponudu. Odbijanje se shvata lično, kao lična uvreda ili izdaja. Glumci danas trče na sve strane, više ne znaju šta da rade, niti koliko da rade i svi gledaju da ugrabe što više posla, prihvataju svakakve angažmane, prave puno kompromisa.

Da se i rad na televiziji može shvatiti kao jedan od takvih kompromisa?

- Na domaćoj televiziji se sve odvija jako brzo i neproračunato, pa samim tim ne osećaš ni preveliku odgovornost prema tome. A kada izađeš iz pozorišta koje je opterećeno intelektualizacijom, analizom i preciznim proračunavanjem svakog postupka, onda ti to prija. Naravno da ima kompromisa, ima ih svuda, ali rad na televiziji ima i dobrih strana. Još su nam profesori govorili da u karijeri postoji samo nekoliko projekata zahvaljujući kojima možeš da doživiš te neke “zvezdane trenutke“.

U kojim trenucima si tokom svoje karijere uspela da dotakneš zvezde?

- To su verovatno bili oni sami počeci kada sam startovala u “Ravangradu” kod Dejana Mijača. Tada sam bila jako mlada i radila sam kod reditelja kojeg sam izuzetno cenila i koji je meni bio ogroman autiritet. Nakon toga je usledio poziv da dođem u Beograd gde sam stala rame uz rame sa “ljudima sa televizora”, kako sam ih tada zvala, pa sam shvatla da svi oni prolaze kroz iste probleme kroz koje prolazim i ja, i da imaju isti, pošten i lep odnos prema svojoj profesiji. Zatim su počeli da se nižu veliki poslovi u predstavama “Mletački trgovac“, “Smrtonosna motoristika“, “Kokoška“. Imala sam i tu divnu ulogu u predstavi “Brod za lutke”, za koju mislim da je revolucija dramskog stvaralaštva. Kada je trebalo da uskočim u Volterovog “Kandida“, moje kolege glumci, velika pozorišna imena koja cenim i volim, bili su ti koji su me podržali i predložili me za ulogu. Nakon toga je nastupila kriza o kojoj sam malo pre pričala i sve krenulo nizbrdo. Jugoslovensko dramsko je pre toga delovalo kao jedna ogromna fabrika. Radilo se na sve tri scene, non-stop se proizvodilo nešto. Bilo je živo, svi smo bili u naporima da stvorimo nešto, izlazilo se na premijere, razmišljali smo šta ćemo sledeće da radimo. Sada smo svi pristali na to da će se raditi samo jedna premijera godišnje, eventualno dve. Sve je postalo apatično, neambiciozno. Počeli smo i mi da mislimo da smo nepotrebni – i publici, i vlasti.

Da li je baš uvek tako?

- Nedavno sam dobila priliku da radim u Narodnom pozorištu u Kikindi i bila sam fascinirana predivnom atmosferom koja je vladala među glumcima i timom. Želja za radom je velika i taj mali ansambl radi sa neverovatnom količinom entuzijazma. Ovo iskustvo mi je zaista pomazilo živce i obnovilo veru u to da ljudi zaista vole ovu profesiju.

Ima li takvih pozitivnih primera i u Novom Sadu?

- U poslednje vreme me raduje što od publike u Novom Sadu čujem da su predstave koje sada radi SNP odlične. Davno se nije desilo da sa toliko različitih strana stižu tako snažne ovacije. Sada se u tom pozorištu igraju “Violinista na krovu“, “Duh koji hoda“, Andrićeva “Ćuprija”... i sale su pune. Nešto se na tom planu dobro dešava. Nažalost, u svom rodnom pozorištu nisam igrala godinama, a zašto je tako ja stvarno ne znam. Često ovaj grad misli o sebi mnogo gore nego što jeste. Nekad s punim pravom, a nekad i pretera. Ja mislim o njemu sve najgore i sve najbolje, ali ne dam drugima da ga diraju. Sama tražim svoje oaze, svoja mesta, a kuća je tamo gde su prijatelji.

Oceni vest:
34
2

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • tanjas

    pre 2924 dana i 19 sati

    Vrlo emotivno i iskreno. Artikulisala je ono što osećam prema našem gradu, i velikom i malom, okruženju i zadatim okolnostima. Sjajna glumica!

    Oceni komentar:
    1
    22