Marina Perazić: Suba je bio baš taj Novi Sad koji sam zavolela davne 1985. godine

Riječanka, a malo i Novosađanka. Ujedno je i Paštrovka iz plemena Paštrovića, ali sa šmekom Velike jabuke. Sa diplomom građevinskog fakulteta u džepu, plenila je šarmom i glasom, od Vardara do Triglava. Možda i najlepša žena pop-rok scene bivše velike države, zvane Jugoslavija.

Dakako da je reč o Marini Perazić, uz koju su išli novinski natpisi "Lepa Brena pop muzike", "Prva domaća pevačica koja donosi miris sapuna"… Probaćemo kroz intervju da vam otkrijemo bar delić njenog životnog putovanja. Uplovite u priču, uz stihove "Nisam k'o druge ja imam moć, princeza svijetla što ubija noć, ne znam za poraz pobjeđujem sve, ljubavi imam za cijeli svijet".

Kako vam je proteklo detinjstvo u Rijeci?

̶  Imala sam privilegiju da odrastam uz moju predivnu nonu, umjesto, kao većina djece, da idem u obdanište. Meni se u vrtiću ništa nije dopadalo. Moja nona Katica imala je veoma blagu narav, vedru prirodu i odlično je kuhala, te sam zbog nje zavoljela kuhati. Mama je smatrala da imam "višak energije" koju treba kanalizirati pa me je vodila na ritmiku i u muzičko zabavište. Tamo su brzo ustanovili da imam dar za pjevanje, da se vrlo prirodno i spontano ponašam pred publikom, a rođaci i kućni prijatelji su govorili "Ova mala je neš’ posebno". Podsticali su me da razvijam muzički talenat. Svirala sam klavir i gitaru, ali je brzo postalo jasno da klasična muzika nije za mene. Čitava mamina familija imala je dara za muziku.

Koliko je more uticalo na vaše odrastanje?

̶  Odrastanje i život na moru jeste privilegija. Mogućnost da se kupaš od početka juna do kraja septembra je blagoslov, i za tijelo i za dušu. More i sunce regeneriraju. To je ono što me najviše zadržava u Rijeci. Nažalost, primorci imaju tendenciju da zabadaju nos u tuđa posla što me posebno nervira. Prave se srdačni, a ne misle baš tako. Ne prihvaćaju lako one koji se ističu nekim svojim sposobnostima i talentima.

Hteli ste da studirate psihologiju, a završili građevinski fakultet?

̶  Oduvijek su me zanimali ljudi, njihov način ponašanja i razmišljanja, koji su me često zbunjivali jer je moj um brz, logičan i pragmatičan. Uočavala sam da neki imaju problem da budu tako otvoreni i spontani kao ja pa sam im željela pomoći da se oslobode. Ubrzo sam shvatila da nije nimalo lako nekog pokrenuti. To saznanje je stvaralo u meni osjećaj nemoći. Potragu za najefikasnijom „tehnikom“ pomaganja osobama da se oslobode „tereta prošlosti“ započela sam jako davno, a traganje traje i danas. Studiranje tehničke nauke bio je izazov kojim sam jednostavno zadovoljila svoju znatiželju. Zatvorila sam krug i poželjela neki novi izazov. Nije mi žao što sam "potrošila" skoro pet godina života na studij.

Pisanu reč i politiku niste povukli na čukundedu?

̶  Nije da baš ne bih mogla pisati, ali politika me zaista ne zanima. Stjepan Mitrov Ljubiša je moj čukundjed s tatine strane, nije imao rođene braće ni sestara, a kako je imao samo jednu kćerku Eufemiju, ispadoh jedini potomak na ovom podneblju. Moram priznati da osjećam tu pripadnost i ponos na moje crnogorsko porijeklo. Ja sam Paštrovka iz plemena Paštrovića.

Šta zapravo znači ime Denis i Denis?

̶  Nikad nisam voljela ime Denis i Denis. Nekako me bilo sram, s obzirom na to da su se upravo tada pojavili Duran Duran. Izabrao ga je Davor Tolja, kompozitor svih pjesama. D&D bio je naziv neke firme u jednoj od pripovjetki naučno-fantastične edicije "Sirius".

Delovalo je da ste se na bini odmah snašli?

̶  Činjenica jeste da posjedujem taj talenat da dominiram scenom, ali prije svega, samo luđaci se ne boje pred nastup! Bez obzira koliko djeluje opušteno, svaki performer ima određenu dozu početne treme koja u nekom trenutku nestaje.

Šta vam je najteže padalo tokom muzičke karijere?

̶  Najteže mi je padalo neprekidno "upucavanje" raznih likova koji su nadobudno vjerovali da su neodoljivi. Bilo je izuzetno naporno i vrlo stresno biti često na putu. Osim toga, nije jednostavno svaki put pobijediti tu početnu tremu, u stvari, to preispitivanje da li si dovoljno dobar da izađeš pred ljude, a da se ne obrukaš.

U čemu ste najviše uživali?

̶  Najviše sam uživala u kreativnom dijelu nastajanja novih pjesama. To je proces koji izuzetno ispunjava. Sjećam se da sam nekad uživala i u snimanju spotova i fotosešnima, što bi mi danas bio teški smor. Kod svakog performera postoji doza egzibicionizma koja nas loži. Ranije sam puno više uživala na sceni, zato sad ne nastupam previše često.

Kako ste se nosili sa ogromnom popularnošću?

̶  Zavidim mojim kolegama koji uživaju u popularnosti. Meni je popularnost od samog starta bila ogroman teret. Imala sam osjećaj težine koji sam povezivala s Isusovim mukama dok uzbrdo nosi ogroman, pretežak drveni križ na kom su ga razapeli. Popularnost mi je oduzela privatnost i slobodu, da se u slobodno vrijeme oblačim kako mi prija i ponašam opušteno. Osjećala sam se kao da sam stalno pod lupom. Najteže sam se nosila s popularnošču u mom rodnom gradu. Upravo iz tog razloga sam po povratku iz Njujorka mnogo manje pažnje posvećivala karijeri u Hrvatskoj. Recimo da sam navikla na popularnost kao "magarac na batine".

Da li vam je smetalo što je uz vas uvek istican seksipil?

̶  Živjeti s etiketom "seks simbola" je za mene, tada već diplomiranog inženjera, bilo sramotno. Užasno mi je smetalo što su neprekidno isticali taj moj seksipil, što je po meni, negdje bacalo u sjenu moj stvarni kvalitet. Osjećala sam se manje vrijednom, kao da nedostatak talenta kompenziram tim seksipilom. Osjećala sam se jeftino i jadno, posebno u kombinacijama s tim neprekidnim "upucavanjem" ogromnog broja muškaraca koji su mi se predstavljali na vrlo loš način. Tako da ni danas nemam baš visoko mišljenje o većini pripadnika muškog pola.

Koja numera vam je najdraža?

̶  Mnogo volim nekoliko pjesama iz opusa Denis i Denis: "Soba 23", "Oaza snova", "Program tvog kompjutera", "Voli me još ovu noć", "Telefon", dok pjesmu "Tek je sedam sati" u ovim godinama ne volim pjevati. Čini mi se da mi više ne pristaje. Više bi mi smetalo nego što bih uživala, pa smo je sad izbacili s repertoara kad nastupamo.

Boravak u Njujorku je pozitivno uticao na vas?

̶  Oh da, obožavam Njujork. Mnogo sam toga naučila u njemu, prije svega proširila sam svoje svjetonazore i postala stanovnik planete Zemlje. Ono što je najznačajnije, tu smo "dobili" dvije Njujorčanke. Iz ove perspektive gledano, nije to bio baš tako težak period. Bila sam presretna što sam se, zahvaljujući Firčijevom napornom radu, mogla potpuno posvetiti majčinstvu.

Po povratku iz Amerike ste na nagovor Srđana Švelja stali i za DJ pult?

̶  Srki je jedno predivno biće kojem je učinjena ogromna nepravda. Pisao mi je nekoliko puta, a meni je bilo strašno teško da mu odgovorim jer sam i sama prolazila kroz težak period. Prošlog ljeta, nakon skoro dve godine izbivanja, provela sam punih mjesec dana u Novom Sadu. Čuli smo se nekoliko puta telefonom. Zvučao je jako dobro s obzirom na okolnosti. Ova situacija ga je ojačala. Eto, još malo pa će se okončati taj mukotrpna period. Jedva čekam da ga zagrlim.

Postoji li nešto čime se još niste bavili, a voleli biste?

̶  Da, nisam se bavila onim što sam oduvjek željela, a to je psihologija. Učim i radim na sebi već dugi niz godina, ali nikako da dođem do tog stadija da se baš tim bavim. Zato se osjećam neispunjenom i nerealiziranom.

Da li ste se družili sa ljudima iz rokenrola?

̶  Mnogo sam se više družila s kolegama na početku karijere nego danas. Najviše sam se družila sa Subom i članovima EKV, samim tim što je otac moje djece bio član benda, a ujedno i što sam istinski obožavala njihovu muziku. Bila mi je ogromna čast i zadovoljstvo biti prisutna čitavo vrijeme na snimanju njihovog drugog albuma „Tatoo“.

Foto: Dimitrije Nedeljković

Kako je nastala pesma "Plava jutra"?

̶  Suba i ja smo, prije svega, bili jako dobri prijatelji. Pamtim naša druženja po tome što smo bili izuzetno bezbrižni, puno smo se smijali i radovali svemu što smo radili. Subi se, osim moje osobnosti, dopadalo kako pjevam, pa mi je predložio da napravimo pjesmu koja je za mene bila vrhunski izazov. Pjesma je bila zahtijevna, a imali smo jako malo vremena u studiju i desila se magija. Kad sam stigla u studio Radija Novi Sad, matricu su već snimili naši prijatelji, novosadski muzičari. Naravno, i Firči je svirao na toj snimci. Suba i ja smo nevjerojatnom brzinom napravili melodiju na taj vrlo dugačak tekst. Dok pjevam, uvijek pričam priču. Nastojim što vjerodostojnije prenijeti emociju kroz sugestivnu interpretaciju.

Život u Novom Sadu vam je prijao?

̶  Nažalost, samo osam godina sam u kontinuitetu živela u Novom Sad jer sam ga preko noći morala napustiti i otići u Rijeku da pomognem tati da se oporavi od pada. Brinula sam o njemu sve dok nas nije napustio prije malo više od godinu dana. Jako sam voljela živjeti u Novom Sadu. To je prekrasan period mog života iz kojeg nosim u sjećanju predivne trenutke i brojne prijatelje koji mi jako nedostaju.

Šta ste najviše voleli u gradu podno Petrovaradinske tvrđave?  

̶  Najviše volim ljude, proljeće, Dunav, Petrovaradin, Exit... S ponosom ističem da sam bila na svih 20 festivala. Nisam baš navikla na jako hladne zime, ali na svu sreću centralno grijanje je odlično. Moram priznati da mi je prošlog ljeta bilo mnogo teže izdržati onu sparinu nego ikad do sada.

Novi Sad vas je prihvatio svim srcem?

̶  O, daaaaa!!! Novosađani me vole i prihvaćaju kao svoju. Nikad se sa mnom nisu uspoređivali niti me procjenjivali, kao što to čine moji Riječani. Samo su me jednostavno voljeli i vole.

Ima li sličnosti između Novosađana i Riječana?

̶  Na prvu pomisao učinilo mi se da nema, ali kad malo bolje promislim, sličnost je što i jedni i drugi drže do identiteta svog grada, koji je prepoznatljiv i jedinstven.

Na koji način biste strancu predstavili Novi Sad?

̶  Prvo bismo prošetali centrom, od Miletića do Dunavskog parka, a onda bih ih odvela na Petrovaradinsku tvrđavu s pogledom na grad i Dunav koji obožavam. Više bih voljela da ih odvedem negdje na riblji paprikaš i ribu, ali bismo vjerojatno završili u nekom restoranu gdje se jede puno kvalitetnog mesa i povrća, koje još uvijek ima onaj pravi okus, kao nekad.

Koja pesma vas asocira na Novi Sad?

̶ Definitivno "Plava jutra" jer je tu nastala, na najmagičniji način, s novosadskim muzičarima. Podsjeća me na Subu koji je bio baš taj Novi Sad koji sam zavoljela te davne 1985. godine kad me je Firči doveo i predstavio svojim prijateljima kao svoju djevojku.

I, koji kolačić najviše volite?

̶  Teško je onom ko toliko uživa u kolačićima odabrati onaj koji najviše voli. U Rijeci mi nedostaje medovik ili medena pita, koju mi je u detinjstvu pravila moja komšinica Vojvođanka. Danas je u Novom Sadu najbolje pravi mama ćerkine prijateljice, Maja Jonić. Može da se poruči na Fejsbuk stranici. Preporučujem od srca i želim da svaki put kad jedete medovik mislite na mene, osjetit ću!

Ćerke su sad već samostalne devojke?

̶  Da, velike su, iako mami djeca nikad nisu odrasla. Mia će uskoro napuniti 30, a Luna 27 godina. Posljednjih nekoliko godina žive u svom rodnom Njujorku. Dobro se snalaze i izlaze na kraj s napornim tempom koji taj grad diktira. Uobičajeno je reći da traže svoj put jer to traganje je po meni neki prirodan životni slijed, s obzirom na to da je jedini smisao života rad na evoluciji duše kroz razne izazove i promjene. Eto, i ja se još uvijek tražim, pa se svakih nekoliko godina "reinventujem".

Kakvi su vam dalji planovi?

̶  Život me je toliko puta iznenadio tako da odavno ne pravim dugoročne planove, nego pratim sinhronicitete i djelujem. Ono što sa sigurnošću mogu reći jeste da ću dolaziti u Novi Sad kad god budem u mogućnosti jer mi prija energija grada i ljudi.

Razgovarao: Dejan Ignjić

Foto: Fejsbuk/Marina Perazić, Dimitrije Nedeljković, bračni par Krištofić Bachrach, Edi Kraljić