Dragan Stojmenović, glumac i reditelj: Lokalpatriota sam, Novi Sad je moj lični i emotivan krug

Dragan Stojmenović, glumac i reditelj: Lokalpatriota sam, Novi Sad je moj lični i emotivan krug

"Sve što glumac poseduje je njegovo srce. To je mesto na kojem se traži nadahnuće."

Umetnička inspiracija za našeg današnjeg sagovornika je nepresušna, a od mladosti je "zaražen" pozorištom i filmom. Glumac i reditelj, doktor filmologije, ali i panker. Profesor glumačkih veština, mačevalac, ronilac, ali i muzičar. Autor je monografije "Epska fantastika u srpskom igranom filmu", tvorac više igrano-dokumentarnih filmova, nagrađivan u oblasti, pozorišta, filma i medija. Razgovaramo sa Draganom Stojmenovićem, profesorom na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i trenutno šefom katedre za glumu.  

− Odrastao sam na Novom Naselju. Bezbrižno detinjstvo u vremenima jugoslovenskog "socijalističkog baroka" budi u meni najlepša sećanja. Boravak na Dunavu, izleti na Petrovaradinskoj tvrđavi, letovanja na Makarskoj rivijeri, đačke ekskurzije, rođendanske žurke, zimovanja, odlazak na vikendicu na Fruškoj gori, penjanje na ogromno drvo trešnje ili uživanje u slatkoj širi posle porodičnog branja vinograda. Završio sam OŠ "Prva vojvođanska brigada" kao prva generacija u novootvorenoj školi – rekao je na početku razgovora Stojmenović.

Tad to beše najmodernija škola u gradu?

− Bili smo eksperimentalna generacija koja je pohađala najsavremeniji nastavni program, posebno praćena od strane tima psihologa. U školi smo imali prvu kompjutersku učionicu u pokrajini koja je za to vreme izgledala kao svemirski brod sa redovima ugradnih kompjuterskih monitora. Škola je posedovala prostoriju sa radijskom tehnologijom, pa smo na početku časova i na odmorima slušali našu radio-stanicu sa najnovijim događanjima iz škole i popularnom rok muzikom. Bio sam odličan đak, sa čitalačkom značkom. Sećam se da sam bio aktivan u bezbrojnim sekcijama poput dramske, šahovske, elektrotehničke, biološke, informatičke i mnoge druge. Zvuči nadrealno, zar ne (smeh)?


Da li ste se primili možda na pank, hevi metal, rokenrol?

− Pank sam počeo da slušam pred kraj osnovne škole. Bunt pocepanih pantalona izbijao je iz asfalta i blokova zgrada Novog Naselja i Limana. Novi Sad, kao jedna od jugoslovenskih pank prestonica, zadojio me je prvim stars pank bendom sa ovih prostora – Pekinškom patkom. Preslušavao sam pesme, skakao, učio napamet stihove i gitarske rifove. Pank bend sa crno-bele naslovnice isijavao je neka prošla vremena poput ekscentričnog koncerta u izlogu robne kuće. U srednju školu sam išao uredno obučen, ali sa minđušom u uhu. Svakodnevno sam prolazio pored čuvenog dugovečnog grafita, ispisanog na frontalnom zidu monumentalne škole: "Čonto vrati se".

I profesor Čonta se vratio?

− Pošto su ukinuli kulturološki smer u Karlovačkoj gimnaziji, upisao sam srednju elektrotehničku školu "Mihajlo Pupin" jer me je od malena interesovala elektrotehnika, zahvaljujući dečijem setu "Elektropionir". Jednom je čas Informatike trebao da počne i u učionicu je ležerno ušao on! Preda mnom se nalazio moj idol – Čonta. Vratio se iz Kanade i zaposlio kao profesor. Čonta je moj profesor (smeh)?! Tada je počela da mi se rađa misao koja me prati kroz život. Čovek koji je napravio anarho-subverzivni bend, kritikujući sistem, bio je najbolji student generacije! Shvatio sam da sistem ima pravo da kritikuje onaj koji ga je pobedio najjačim oružjem – znanjem. Pocepane pantalone bile su samo mali deo kompleksnog stila "pankera u sakou starom". Pank nije sirovi bunt, panker je kritičar sistema koga je pre toga dobro upoznao i savladao. Tada sam uvideo da su većina eminentnih pank muzičara visoko kotirani intelektualci, profesori, naučnici koji su, takođe, savladali sistem da bi ga potom znalački kudili. Profesore Čonto, hvala ti što si bio moj anti-idol, jer bez pank nivoa sagledavanja sistema, ne bih bio ovo što jesam. Ne veruj u idole. Budi panker.

To je uticalo i da se oprobate u muzici?

− U sedmom razredu bio sam frontmen benda Promaja. Proglašeni smo za hit klince u finalnoj godišnjoj emisiji "Muzički tobogan". Pevao sam pesmu Električnog orgazma "Igra rokenrol cela Jugoslavija", tada sam prvi put dao autogram nekim devojčicama koje su prepoznale moj scenski talenat (smeh). Bio sam i član Drum'n'Zez, a sa novosadskim legendarnim bendom Annathema kao vokal sam dve godine nastupao na Exitu. Nastupali smo i na rođendanskom koncertu Radia 202, gde sam imao prilike da nastupim pred desetinama hiljada ljudi na trgu, između ostalog pevajući "War Pigs". Zaista nezaboravno iskustvo.

Kao klinac ste stekli muzičko obrazovanje?

− Muzički sam se opismenio u školi "Isidor Bajić" i to mi je dalo priliku da se upoznam sa sviranjem raznih instrumenata i pevanjem različitih muzičkih žanrova. Muzika je čoveku nerazdvojni deo bića, shvatam je kao univerzalnu energiju bez koje ljudski rod ne bi mogao ni da se tušira! Zbog svojih konstantnih glumačkih obaveza nisam mogao da nastavim da se bavim muzikom putem benda, ali sam satisfakciju pronašao pevanjem u horu koje je postala moja omiljena somatopsihološka vežba i terapija. Za glumca je pevanje važna tehnika kojom se na veoma efikasan način trenira vokalni aparat. Iskreno preporučujem svakom da se priključi nekom od novosadskih horova jer je to nešto što čoveka istinski oplemenjuje i čini boljim.

Pank nije sirovi bunt, panker je kritičar sistema koga je pre toga dobro upoznao i savladao...

 Na Kanskom festivalu

Kad se pojavilo interesovanje za glumu?

− Moj ujak se amaterski bavio glumom, bio je i honorarni saradnik Radio Beograda, a ja sam, kao đak prvak već bio član tima poznate radio emisije "Zdravo devojčice, zdravo dečaci" koju je vodio vojvođanski glumački bard Stevan Šalajić. Sećam se da me je u drugom razredu nastavnica izvela sa časa da bih se pridružio ekipi koja treba da izvede važnu školsku priredbu. Od tada sam neizostavno i u kontinuitetu učestvovao u svim javnim događajima koje je organizovala škola.

Znači i osnovna škola je imala presudnog uticaja?

− Od petog razreda sam bio član dramske sekcije koju je vodila nastavnica srpskog jezika Biljana Popović. Lepotica, koja je nonšalantno odbila da igra u dobro plaćenoj TV reklami za hulahopke "Udarnik". To spominjem, iz razloga što je svest o etici i moralu bila utkana u svet u kojem sam odrastao. Hvala joj na svemu, videli smo se nedavno na mojoj premijeri filma, bio sam oduševljen da smo se sreli posle toliko godina. Sa javnim nastupom sam aktivno nastavio u dramskom studiju "Sonja Marinković" gde sam se potpuno "zarazio" pozorištem i filmom. Taj period predstavlja uzbudljivi kaleidoskop gde sam tajne života otkrivao pod okriljem umetnosti, avangarde i scenskog eksperimenta. Ta strast za kreacijom i dramskom igrom nije mi dala da se predam sumornoj političkoj stvarnosti raspada Jugoslavije i svih potonjih pretrpljenih grozota koje je ovaj narod prošao potpuno bespotrebno.

Padobranska obuka, ronjenje, mačevanje…?

− Oprobao sam se u raznim sportskim disciplinama. Roditelji su se davno pomirili sa tim da mi dopuštaju da se bavim sportovima koji nisu bili za široke mase, ali sam morao da ih uverim u ozbiljnost mojih namera, doslednost, umeće i opreznost u svemu čime se bavim. Iskakao sam iz aviona, ali sa prethodnom višemesečnom studioznom pripremom i usvojenim znanjem striktnih pravila koja moraju da se poštuju. Padobranstvo je, statistički, jedan od najbezbednijih sportova, jer ima kvalitetnu tehnologiju i proverene procedure. Kada ih se držiš, takav sport ti pruža nešto što ni jedan drugi ne može – doslovno ispunjava čovekov san o letenju! Novi Sad kao urbana prestonica ima veliki izbor različitih sportskih udruženja, recimo, ima najstariji mačevalački klub u Srbiji. Za profesionalnog glumca mačevanje je potpuno prirodno interesovanje.

Iskreno preporučujem svakom da se priključi nekom od novosadskih horova jer je to nešto što čoveka istinski oplemenjuje i čini boljim...

Spomenimo i jahanje?

− Na jahanje u konjičkom klubu "Petras", krenuo sam kao student i toliko sam ga zavoleo da sam na treninge išao pre predavanja kao zagrevanje. Imao sam problema da savršeno, bez i najmanje greške izgovorim napamet jednu od najdužih ali i najboljih lirskih pesama "Santa Maria della Salute" Laze Kostića. Kako glumac mora da ima savršenu memoriju, počeo sam da govorno vežbam pesmu dok sam jahao. Tek kada sam u pravilnom kasu tečno izrecitovao svih 14 strofa, pesmu sam mogao na sceni da interpretiram bez ikakvih problema. Interakcija i dopunjavanje sportskih disciplina sa glumačkim veštinama je evidentna i potvrđena.

Upisali ste se na Akademiju iz prvog pokušaja?

− Akademiju sam krenuo da upišem sa nezavršenom srednjom školom. Ušao sam u uži izbor, ali mi je proslavljena vedeta Rade Marković oči u oči rekao: "Završi srednju školu, dođi sledeće godine i upisaćeš glumu". Tako i bi. Sada sa iskrenim ponosom mogu da kažem da sam završio glumu u klasi Petra Banićevića i Milana Pletela. Profesor Banićević, ušao je u istoriju kao najbolji jugoslovenski Hamlet i ta njegova nenadmašna glumačka aura blistala je sve vreme, a njen sjaj neminovno je utkan u moje glumačko biće. Složićete se da takvih dramskih doajena više nema jer okolnosti i vreme koje ih je izrodilo, nažalost, više ne postoji. Ostaje nam da se borimo, da premerimo i dosegnemo te visine. Osećam veliko poštovanje i pijetet prema svim profesorima koji su učinili da moje školovanje ima objektivni kvalitet. Hvala i slava im.

Da li je studiranje proteklo bez problema?

− Učiti tehniku glume je veoma stresno i naporno. Nema odmora jer studiranje traje 24 časa. Glumački zanat i veštine se usvajaju postepeno i sa velikom dozom fizičkog napora, koncentracije i mentalne aktivnosti. Tek posle nekog vremena počinješ polako da osvešćuješ sebe, svoje telo i um, da bi mogao da ostvariš potrebnu izražajnost i artikulaciju lika na sceni. Profesor Banićević je imao običaj da kaže da je on, u stvari doktor koji nas studente leči od bolesti glume - pa vi vidite!

Ostvarili ste dosta uloga u pozorištu, da li bi neku izdvojili?

− Sve uloge su deo profesionalnog puta jednog glumca i svaka je na svoj način posebna, vredna i nezaboravna. Jedna od zahtevnijih, bila je uloga prvog glumca u Pirandelovom komadu "Šest lica traži pisca". U procesu rada, dobio sam rediteljsku indikaciju da iskreiram gluvonemog glumca koji igra Hamleta. Ceo tekst sam preveo na njegov specifični jezik, menjajući samoglasnike po jednoj vrsti zakonitosti koju sam modelovao. Po ceo dan sam govorio takvim jezikom dok nisam uspeo da u potpunosti ovladam njime. Potpuna posvećenost zadatku je dovela do toga da sam danima sa ukućanima u potpunosti razgovarao kao lik kojeg sam trebao da igram. Glavni partner na sceni mi je bio glumački bard Stevan Gardinovački. Pamtim intenzivne probe i njegovo ushićenje i strast u radu kojim je doprineo da ga svi doživimo kao deo naše mlađe ekipe, a ne kao vojvođanskog doajena i tadašnjeg direktora drame SNP-a. Shvatio sam da glumac istinski ostaje mlad duhom jer bavljenje pozorištem ima u sebi efekat feniksa koji se uvek ponovo rađa, da bi iznova davao celog sebe, tu u scenskom momentu, na daskama koje život znače.

Osećam veliko poštovanje i pijetet prema svim profesorima koji su učinili da moje školovanje ima objektivni kvalitet...

 


U igranom filmu ste manje zastupljeni?

− Mogu reći da je glumački poziv izabrao i prepoznao mene, a ne ja njega, tako da se slobodno prepuštam tom prirodnom toku. Imao sam sreću da svoju profesionalnu karijeru upravljam onako kako sam hteo, a ne kako sam morao. Uvek sam bio direktno pozivan da se angažujem na nekom projektu od reditelja ili producenta. Vrlo retko, može se reći nikako, ne idem na filmske kastinge jer, u principu, ne pretendujem takvu vrstu kompeticije. Takođe, nisam tip koji ide po javnim događajima i foajeima jureći reditelje i producente da bih dobio neku ulogu. Razumem da je i to potrebno i da se ljudi dovijaju na sve moguće načine kako bi došli do neke uloge u filmu, meni to nije prioritet. Filmska industrija je kod nas, a pogotovu u lokalnim novosadskim okvirima, daleko od neke organizovane, funkcionalne i prosperitetne umetničko-poslovne grane. Ja sam tip glumca koji čeka poziv i na njega se rado odaziva. Želim da radim sa ljudima koji vide u meni partnera, a ne izvođača radova. Profesor Banićević mi je jednom rekao da me kamera voli, tako da sam uvek spreman za nove izazove i aktivno radim na onome u šta istinski verujem, mada najviše volim da račune polažem samom sebi. 

Oskar Verner: Oženjen sam pozorištem, ali moja ljubavnica je film.

− Pozorište je za glumca i reditelja pramajka i uvek se njemu vraća kao praiskonskom izvoru katarze, emocije i ljubavi. Film, kao artistična disciplina, jedini je uspeo da dobije epitet "totalne umetnosti". Kompleksniji je u tehničkom smislu, pruža neograničene izražajne mogućnosti, zahteva dodatna znanja, umeća i veštine, obimne i stabilne materijalne izvore i organizacione sposobnosti, a to je za mene izazov i zbog toga se rado prihvatam filmske režije i produkcije. Pozorište je umetnost bezvremenog trenutka, a film je umetnost večnosti. Sa istim žarom me privlači i jedan i drugi vid izražavanja, jer se oni nadopunjuju. Kao profesor glumačkih veština imam i profesionalnu obavezu da se transdiciplinarno i kontinuirano usavršavam u oba vida pomenutih medija.

Studenti novosadske Akademije ne mogu da rade projekte do treće godine?

− Mislim da je ta praksa dobra, jer prve dve godine studenti glume sa maksimalnom, može se reći monaškom posvećenošću mogu da urone u kompleksnu i zahtevnu materiju koju treba da usvoje. Scenski rad je delikatan i zahteva širok dijapazon veština koje se moraju dobrano usvojiti da bi na sceni mogao da se pruži pun potencijal. Osnivači katedra, poput Bore Draškovića, Gilića, Pleše ili Banićevića su to dobro znali i zbog toga su ustrojili takvu praksu koja je usvojena od njihovih najboljih učenika poput Jasne Đuričić, Borisa Isakovića, Nikite Milivojevića ili Borisa Liješevića koji danas dostojno nastavljaju njihov put. Pošto sam trenutno na funkciji šefa Katedre za glumu svojski se trudim da dam doprinos toj visokoj funkcionalnosti i uspostavljenoj pedagoškoj doktrini Dramskog odseka Akademije umetnosti.

Ja sam tip glumca koji čeka poziv i na njega se rado odaziva. Želim da radim sa ljudima koji vide u meni partnera, a ne izvođača radova...


Otkud želja i potreba da doktorirate?

− Nauka je, za razliku od umetnosti, stvar koja se sistematski nadograđuje zbog već akumuliranog znanja. Da bi napisali naučni rad morate da savladate celokupno znanje iz te oblasti kako bi uopšte mogli da date svoj novi doprinos. Moj mentor prof. dr Nevena Daković je najreferentniji naučnik u našoj sredini u kontekstu Studije filma. Imao sam tu sreću da mi bude mentor i da odbranim polje koje do tada nije sistematski obrađivano na međunarodnom nivou. Literatura koju sam proučavao bila je na pet svetskih jezika, tako da sam se svojski potrudio da modelujem tezu pod nazivom: "Teorije pokreta u filmu: estetički i perceptivni modeli". Naučni doktorat je istinska želja za daljim napredovanjem i dostizanjem onih teoretskih znanja koja su mi potrebna da bih unapredio svoj praktični rad.

Zbog čega ste odlučili da ostanete na Akademiji?

− Odluka nije bila moja, nego mog uvaženog mentora i psihosomatskog gurua profesora Milovana Gađanskog, čija je matična kuća bio beogradski FDU. Kao gostujući profesor na našoj Akademiji prepoznao je moje profesionalne veštine i potencijalne psihološko-pedagoške kvalitete i pozvao me da mu budem saradnik na vrlo specifičnom predmetu Glumačkih veština – Scenskih borbi. Takav poziv se ne odbija i zaista sam blagosloven i srećan što mi je život otvorio taj profesionalni put. Prošao sam sva zvanja od stručnog saradnika do redovnog profesora i to mi daje jednu realnu težinu i referentnost za kvalitativnim bavljenjem tako odgovornog posla kao što je rad profesora na univerzitetu. Napomenuo bih da je upravo izašao 11. broj Zbornika radova Akademije umetnosti koji je od međunarodnog značaja. Treba naći načina da se promoviše naučna literatura jer je specifična i spominje se ređe u medijima, a tekstove možete pogledati na sajtu Akademije.

Smatrate sebe dobrim pedagogom?

− Akademija umetnosti je istinski izvor naše profesije. Na tom izvoru se kontinuirano umivaš novom energijom i nepatvorenom kreativnošću. Mi učimo jedni od drugih. Mladi kreativni ljudi u interakciji sa vrsnim profesionalcima, najboljim u svom poslu, daju mi uvek novi polet i umetničku sadržajnost koja je nepresušna. Ciklično se na Akademiji radi nezavisna anketa gde studenti anonimno ocenjuju rad svojih profesora. Moja ocena je uvek bila 10, što objektivno pokazuje stepen poverenja i pedagoškog kvaliteta kojim sam ocenjen od najvažnijih osoba svakog društva – studenata! To mi daje sigurnost i snagu da pomeram nove granice i dajem nesebično znanje svojim studentima. Oni to znaju da cene i taj dvosmerni kolosek je uvek u funkciji.

Akademija umetnosti je istinski izvor naše profesije. Na tom izvoru se kontinuirano umivaš novom energijom i nepatvorenom kreativnošću...

Koji film vam je posebno drag, a koji je bio najteži izazov?

− Prvu nagradu za glumačku ulogu u igranom filmu sam dobio za film "Brankusijev let". Taj film mi je posebno drag jer je trasirao moja interesovanja i otvorio nove puteve u mom profesionalnom radu. Najdraži mi je, verovatno, igrani film "Teslin kabare" sa kojim sam učestovao na Kanskom festivalu. Učestovanje na takvom događaju menja život. Jedno od najtežih snimanja smo imali na setovima dokumentarnog filma "Fenomen tvrđava". Moj saputnik na većini filmova bio je nezamenljivi kamermanski veteran i direktor fotografije prof. Jovan Milinov Toba. Snimali smo iz balona sa 1.500 metara, po katakombama, u uskim komunikacionim kanalima. Vrhunac je bio kada smo se spustili na dno Velikog ratnog bunara. Vanvremensko iskustvo. Narator u filmu je bio Rambo Amadeus, pa je rad na njemu koliko bio težak, toliko i kreativan i zabavan. Nagrađeni smo u Sarajevu, jer smo uspeli da studiozno, ali na artistični način, prikažemo takvu velelepnu i kompleksnu građevinu kao što je naša Đava.


Oprobali ste i u podvodnim filmovima?

− Podvodni film je, slobodno mogu reći, vrhunac mog rada u okviru umetnosti filma. Više nego posebni uslovi, potpuno drugačija fizika prelamanja svetlosti, boja, oblika, pokreta i kompozicije koje se mogu porediti sa uslovima u kosmosu, daju ovom filmskom žanru posebnu draž i angažovanje. Svaki zaron je poseban doživljaj. Trenutno uzimamo više iz okeana nego što se sam može obnoviti. Moramo da radimo zajedno na stvaranju nove ravnoteže sa okeanima. Upravo je podvodni film veoma važna karika kojom se efikasno može uticati na sve evidentne probleme koje nosi odnos čoveka sa prirodnim okruženjem. Podvodni film je ne samo umetnički doživljaj nego i ozbiljna angažovana ekološka poruka, a upravo to obećavam gledaocima u novom filmu "Mozak okeana" koji završavam.  

Došao je red i na igrani film, pripremate "Misteriju Lepenskog vira"?

− Ovaj film predstavlja jedinstveni primer srpske kinematografije jer je žanr akcione avanture, koja podrazumeva dinamičnu fabulu potrage i otkrića, nepravedno zapostavljene u domaćoj produkciji. Tema kulture Lepenskog vira koju obrađujem u filmu je veoma interesantna jer na tim lokalitetima od pre 10.000 godina p.n.e. nije pronađeno nikakvo oružje za odbranu od neprijatelja nego isključivo sufisticirano izrađene alatke za lov i ribolov. Zaključeno je da je u to doba, nekoliko hiljada godina, čovek živeo u miru, bez ratovanja sa drugim čovekom. Zbog racionalne primene konkretnog znanja o prirodi čovek nije morao drugom da otima resurse. Sve ide u prilog tome da "moderni" čovek tek treba da dostigne takav nivo civilizacije. Dakle, ne trebaju nam iznova novi resursi, nego samo znalačko upravljanje starim. Ovaj film otvara pitanje naše kolektivne involucije koja treba napokon da pređe u evoluciju.

Koliko su nagrade značajne za jednog umetnika?

− Ne radim ovaj posao zbog nagrade. Ona dođe ili ne dođe. Ne mislim da su nagrade presudne za rad i razvoj umetnika, ali nisu ni beznačajne jer daju neki vid referentnosti koja pomaže da ljudi imaju više poverenja u nečiji rad. Druga stvar je što su kod nas nagrade prilično devalvirane jer u glavnom zavise od interesnih grupa koje nisu uvek na strani kvaliteta, nepristrasnosti i profesionalizma. Meni je veoma draga nagrada "Zlatni ris" koju sam krajem prošle godine dobio za igrano-dokumentarni film "Matičin pečat", zato što je žiri bio sastavljen od potpuno nezavisnih međunarodnih eksperata. Ta vrsta autonomije u odlučivanju je pravo zadovoljenje za nagrađenog umetnika jer pokazuje potrebnu nepristrasnost koja je onda istinski pokazatelj umetničkog kvaliteta. Moram da primetim da kroz istoriju ima bezbroj međunarodno značajnih umetnika koji nikada nisu dobijali velike nagrade za svoj rad, pa su ipak, zauzeli svoje zasluženo mesto u panteonu besmrtnih.


Kakav se Novi Sad pokazao kao Evropska prestonica kulture?

− Novi Sad je bio dobar kandidat za EPK upravo zbog visoko razvijene kulture stanovanja i saživota. Ovde u praostatku Panonskog mora se zna da se ruke peru pre jela i pazi na kulturu i higijenu tela još od močvarnih vremena malarije i dizenterije. Novosadsko "Dobar dan" i "Hvala lepo" imalo je posebnu moć da svakog komšiju, gosta, namernika ili prolaznika preobrazi u boljeg čoveka, bar za taj dan. Obavezno stajanje automobila na pešačkom prelazu bio je zaštitni znak ovoga grada. Ti kulturni obrasci su nekada bili prepoznatljivi brend Novog Sada. Treba reći da je organizacioni menadžment EPK podigao nivo kulturnih manifestacija u gradu, ali forsiranje brojnosti umetničkih događaja čini se da nije doprinelo podizanju kulturološke svesti građana Novog Sada. Izostalo je značajnije uključivanje avangardnih i supkulturnih grupacija po kojim je Novi Sad prepoznat i u širim okvirima. Nisu se definisale sadržajne i konkretne mentalne pobude koje podstiču i generišu kulturne obrasce. Poruke "Ispeci, pa lepo reci", "Budi fin - budi Novosađanin" ne koštaju ništa, a da li su bile potrebne, prosudite sami. Mislim da bi Novi Sad tek tada mogao da bude istinska prestonica kulture, koja bi pulsirala i uticala na čitavu zemlju i region, jer kultura nije događaj, nego stanje svesti.

Pretpostavljam da ste srećni jer radite ono što volite?

− Čovek je srećan onoliko koliko uspe da ostvari svoj potencijal. Živimo u vremenu gde civilizacijsko-kulturološke vrednosti nisu na istim nivoima u zavisnosti, od mesta do mesta, od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta. Recept za sreću je uspevanje da se proživi svesno svaki trenutak koji nam je dodeljen, a to znači da se trudimo da živimo u sadašnjosti, a ne u prošlosti ili budućnosti.

Inspiracije i dalje imate?

− Umetnička inspiracija je nepresušna, umetnik biva umetnik upravo zato što mu je ideja vodilja nešto prirodno, kao vazduh koji udiše. Inspiracija je svuda, ko to tako ne oseća, dozvoliću sebi slobodu da izjavim da mislim da nije za profesionalnog umetnika. Gogolj kaže da umetnik oseća bol čitavog sveta, ako to nije dovoljna inspiracija, ne znam šta bi drugo bio jači podsticaj.

Da li ste razmišljali da se odselite iz Novog Sada?

− Razmišljao sam o tome, ali sam nekako uvek uspevao da ostvarim svoje planove na domaćem terenu, iako su oni u našoj sredini uvek neizvesni i na malo dužem štapu nego obično. Moram da priznam da sam lokalpatriota i da Novi Sad doživljavam kao svoj ličan i emotivan krug. Volim da putujem, profesionalno ili turistički, ali posle nekog vremena, široki bulevari, Dunav, Tvrđava i Fruška gora me uvek dočekaju iskrenim zagrljajem. Sad sam u procesu snimanja novog filma "Matičin grb".

Ima li nešto što vam smeta u gradu?

− Neopisivo me nervira što ljudi ne shvataju da im je život ugrožen na putu. Kao kad svaki put ne daju žmigavac pri skretanju. Zaboravljaju na to osnovno pravilo u saobraćaju. Potpuno neverovatno. Uzrujava me kad vidim da neko trese cigaretu kroz prozor ili baca opušak u vožnji. Za sve to su propisane kazne i prepoznato je u pravnom smislu, ali se nedovoljno primenjuje u praksi. Mislim da bi javne akcije, poput reklame: "Upali žmigavac – Pazi na pikavac" mogle efikasno da utiču i vrate ovo alarmanto stanje u prihvatljive okvire.

24
3

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • paja

    pre 454 dana i 16 sati

    Veliki pozdrav za lokalpatriotu sa "Naselja". Od danas ću uvek da koristim žmigavac.

    Oceni komentar:
    4
    13