Dragan Kojić, direktor Gradske biblioteke: Samo je zadovoljan korisnik mera uspešnosti našeg rada

Dragan Kojić, direktor Gradske biblioteke: Samo je zadovoljan korisnik mera uspešnosti našeg rada

Naš ovonedeljni sagovornik nalazi se na čelu jedne od najvažnijih ustanova kulture u našem gradu, mesta gde svraćaju svi ljubitelji pisane reči i gde naši najmlađi sugrađani prave prve čitalačke korake.


Dragan Kojić
, dugogodišnji direktor Gradske biblioteke u Novom Sadu, u čijem se sastavu nalazi 26 bibliotečkih ogranaka, popričao je sa nama o prvim danima provedenim u našem gradu, o studijama prava i konstantnoj okrenutosti kulturi i knjizi, kao i o tome kako je biblioteka izgledala te 1991. godine kada je postao direktor. Nakon izraženog velikog zadovoljstva što ima priliku da govori za naš portal, čiji naziv mu se veoma dopada, gospodin Kojić započeo je priču o tome kako je još kao gimnazijalac došao u naš grad.

Kada dolazite u Novi Sad?

- Novi Sad je oduvek bio migraciono područje, u njega su odlazili i dolazili. Akademik Boško Petrović, jednom prilikom je rekao, "Svi smo mi došli u Novi Sad i na ove prostore, neko pre, neko kasnije", a takva sudbina je i sa mnom. Dete sam vojnog lica, a naša sudbina, odnosno sudbina pripadnika JNA bila je stalna sedilba. Stoga sam živeo u Valjevu, Pljevljima, Titogradu, Peći... i onda smo 1971. godine došli u Novi Sad.


U kom gradu ste rođeni i kako pamtite najranije detinjstvo?

- Rođen sam 15. novembra 1953. godine u Bijeljini, u Semberiji, jer je moja mama odatle. Pošto je tata bio na školovanju u vojnim školama u Sarajevu i Beogradu, mama je otišla tamo da se porodi. Moj brat, koji je rođen tri godine pre mene je rođeni Novosađanin, jer tata je te godine bio na službi u Novom Sadu, a pre toga u Pančevu i tako dalje. Dakle, rođen sam u Bijeljini i tamo sam živeo par nedelja, koliko je mami trebalo da se oporavi i ode u Valjevo, jer je tata te 1953. godine bio tamo na službi. Svoje prvo, rano detinjstvo sam tamo doživljavao i danas, zahvaljujući bibliotekarstvu, kad god odem u Valjevo svratim da vidim zgradu u kojoj sam živeo.


Naš voljeni grad ima svoju dušu i prima u svoja nedra sve ljude

Kako Vam je tada, kao gimnazijalcu, izgledao Novi Sad?

- Došao sam kao gimnazista iz Peći u Novi Sad, za mene u važnu gimnaziju "Svetozar Marković". Zašto ovo govorim? Naravno da smo mi svi ponosni na Jovinu gimnaziju, ali ja sam danas ponosan na Svetinu, kao što su nove generacije ponosne na još jednu mlađu – Isidorinu gimnaziju. Roditelji moje mame su Vojvođani i, pošto je videla da se brat i ja približavamo fakultetu, želela je da dođemo u Novi Sad. Moram vam priznati, objektivno za mene su tri grada su najlepša i najinteresantnija. Uvek sam izdvajao tri grada i moram ih i rangirati – na prvom mestu je Novi Sad, a posle njega Dubrovnik i Sarajevo. To su lepi gradovi, sa svojim bojama i mirisima, ali najlepše boje i mirise za mene je oduvek imao Novi Sad. Došao sam sa nekom vrstom strahopoštovanja u ovaj voljeni grad, ali je to trajalo vrlo kratko. Znate zašto? Naš voljeni grad ima svoju dušu i prima u svoja nedra sve ljude. Otuda, svako od nas, bez obzira kad je došao, juče ili pre 30 godina, ili se u njemu rodio, mora da ima svest o tome da će Novi Sad da vredi u budućnosti samo onoliko koliko nešto u njega ugradimo, koliko mu prilažemo. Doživeo sam, kao mlad čovek, da nisam bio od pojedinaca najbolje prihvaćen, u prvom trenutku. Pomalo su se sa mnom i šalili, ali samo pojedinci. To je taj tinejdžerski period kada smo svi malo sa povišenim adrenalinom. Međutim, vrlo brzo sam video da je Novi Sad zaista veliki i da mora biti voljen grad.

PATRIOTIZAM JE POMOĆI KOMŠIJI: "Možda je najveća mera patriotizma, pogotovo sada kada smo duže vreme u miru, da zasadimo neko drvo, da pomognemo komšiji koji prelazi ulicu i tako dalje. Da pokušamo na taj način da nešto priložimo svom voljenom gradu, jer od njega puno i očekujemo i dobijamo", objašnjava nam gospodin Kojić kako on doživljava patriotizam.


Vaša karijera je od samog početka bila okrenuta kulturi. Ispričajte nam kako je sve počelo?

- Došao sam tek 1971. godine, u četvrti razred gimnazije, a već 1974. godine sam izabran za prvog plaćenog potpredsednika omladine ovog grada, ispred saveza studenata. Te godine odvijali su se veliki omladinski procesi u tadašnjoj državi i doneta je odluka da se radnička, seoska i studentska omladina ujedine. Mene su prepoznali na Univerzitetu, tadašnji ljudi koji su donosili odluke. I onda i danas, naš grad svakome ko hoće da bude gradivan i da prilaže, pruža šansu. Nakon toga, već 1977. godine postajem direktor Tribine mladih, a pre toga sam bio urednik u "Indeksu", pokrenuo sam na Pravnom fakultetu list "Pravnik" sa grupom prijatelja. Hoću da kažem, ako je ikome Novi Sad pružio sve šanse i najsrdačnije ga prigrlio, onda je to za mene učinio moj voljeni grad i ja njemu puno dugujem.
 

Naš grad pruža šansu svakome ko hoće da bude gradivan i da prilaže


Studirali ste na Pravnom fakultetu?

- Moji roditelji, pre svega mama, želeli su da studiram medicinu. Po završetku gimnazije, celo leto sam proveo na privatnim časovima, pripremajući se za prijemni ispit na Medicinskom fakultetu. To su bila tri ključna predmeta, baš ona koja su meni teže išla, jer ja sam društvenjak po definiciji, uvek su mi lepo išli društveni predmeti. Izašao sam da polažem prijemni ispit i pošto sam se dugo pripremao imao sam odličan rezultat na prijemnom. Međutim, nisam imao dovoljno bodova iz gimnazije, jer oduvek su se na medicinski fakultet upisivali samo najbolji đaci. Nadostajao mi je samo jedan bod da se upišem na medicinu. Posle sam se, na neki način, slučajno upisao na Pravni fakultet.


Kada dolazite na čelo Gradske biblioteke?

- Ja sam najgori diplomirani pravnik u Novom Sadu, zato što nemam dana staža u struci, s obzirom da sam svoju radnu karijeru zapoćeo 1977. godine kao direktor Tribine mladih i od tada sam stalno u vezi sa poslovima u čijem središtu je kultura – knjiga. Sasvim slučajno sam se u aprilu 1992. godine obreo u biblioteci, a ispričaću vam kako se to odigralo. Moj prethodnik na mestu direktora Biblioteke, ličnost dostojna svakog poštovanja, magistar Svetozar Grujić, odjednom počne da dolazi kod mene, u zgradu Skupštine opštine Novi Sad u Žarka Zrenjanina, gde sam radio kao sekretar Fonda za kulturu grada Novog Sada. Došao je decembra 1991. godine i rekao mi da treba da ide u penziju i da misli da sam ja jedina ličnost koja može doći na čelo biblioteke. Mislio sam da preteruje, ali učini mi se to primamljivo, jer nisam hteo da ulazim u stranke, a to je bio uslov da ostanem na nekoj poziciji u organima uprave. Počnem o tome da razmišljam, ne znajući da su daleko ozbiljniji i dostojniji bili zainteresovani za tu poziciju. Jednog dana odem do pomoćnika direktora, tada još uvek Narodne biblioteke Novog Sada, Mirjane Anđelković. Tada sam se poslužio lukavstvom – rekao sam joj da dolazim u ime grada da joj saopštim da su naše procene da bi ona trebala da bude novi direktor biblioteke. Ona je magistar književnosti i ceo vek je radila u bibliotekarstvu, bila je potpuno kvalifikovana i stručna ličnost. Tada sam morao da se poslužim tim lukavstvom zbog svoje savesti, jer da je ona tada rekla da želi, nikad ne bih došao u biblioteku. Kada sam se uverio da najdostojnija u tom trenutku nije zainteresovana, tek tada sam prihvatio ponudu.


- Od mog dolaska u biblioteku, do 2011. godine, kada sam smenjen, imao sam najviše mandata od dotadašnjih upravnika, a pre mene to su bila velika imena: Radovan Ždrale, Vlada Jokanović, Milojko Milutinović i konačno Svetozar Grujić. To su sve ljudi sa izuzetno bogatim karijerama i akademskim zvanjima. Kada sam došao u biblioteku, pa sve do današnjeg dana, imam svest o tome do koje mere sam seo u "vruću" stolicu. Imam svest o tome da su u toj stolici, čelnika ove ustanove, sedeli Jovan Hadžić, Miloš Svetić, Svetozar Miletić, sve dostojni ljudi i velikani naše kulture.


Bio sam frapiran činjenicom da najstarija ustanova kulture u Novom Sadu nema knjigu o sebi 

 

Kako Vam je tada izgledala biblioteka?

- Za kratko vreme kada sam došao napravio sam analizu o prednostima i manama naše ustanove. Znate li šta me je zabrinulo te 1992. godine? Dakle, imate najstariju ustanovu kulture osnovanu u Novom Sadu, Srpska čitaonica novosadska na čijoj tradiciji radi bilioteka. Bio sam frapiran, pošto sam ceo život u službi knjige, da najstarija ustanova kulture koja je toliko značila nema knjigu o sebi. Takođe, shvatio sam da se ova ustanova susreće sa velikim nedostatkom prostora.

STO PEDESET MINUTA GOVORA ZA 150 GODINA ČITAONICE: "Kao danas se sećam tog 23. septembra 1995. godine, kada smo, velikom manifestacijom, svečanom akademijom u Velikoj sali Srpskog narodnog pozorišta, obeležavali 150 godina Srpske čitaonice novosadske. Po završetku svečanosti, prilazi mi dr Dušan Popov, jedan od mojih uzora da mi čestita, što mi je bila najveća čast. Rekao mi je tada da sam u svest Novosađana vratio svest o Srpskoj čitaonici novosadskoj. Preko hiljadu ljudi je bilo u sali SNP i preko 200 umetnika na sceni, svi koji su vredeli u ovom gradu okupili su se da obeleže taj jubilej. I taman dok mi Dušan Popov čestita, prilazi nam Voja Soldatović i kaže: 'Duško, šta mu čestitaš, on je potpuno pobrkao lončiće. Umesto da obeležava 150 godina Srpske čitaonice novosadske, on je govorio 150 minuta'. Našalio se, aludirajući na moj dugi govor. Nažalost, taj manir me nije ni do dan-danas napustio", prepričava nam anegdotu naš ovonedeljni sagovornik.




Bližimo se godini kada će Novi Sad postati Evropska prestonica kulture, a Gradska biblioteka se i dalje bori sa nedostatkom prostora. Da li se tom problemu nazire kraj?

- Januara 1962. godine, nakon prethodno odigranih procesa nacionalizacije, ova kuća u Dunavskoj 1, data je na trajno korišćenje tada Narodnoj, danas Gradskoj biblioteci. Još tada je, prema urbanističkim planovima, predviđena dogradnja biblioteke ovde u produžetku ka Trgu Republike. Međutim, nemamo pravo dalje da se širimo. Kada smo to saznali stupili smo u kontakt sa svima koji imaju veze sa poslovnim prostorom u želji da se pronađe adekvatna lokacija. Do dana današnjeg mi nismo konačno definisali lokaciju. Sada smo svi u znaku 2021. godine i bilo bi sramotno da nešto ne uradimo, jer bi Novi Sad bio jedini grad koji kao Evropska prestonica kulture nije ništa uradio po pitanju prostora za svoju biblioteku. Aktuelna vlast grada je iskreno pokazala i iskazala volju da nam rešava ovaj problem. Međutim, još uvek je sporna lokacija. Gospodin Dalibor Rožić mi je obećao da ćemo vrlo brzo moći da definišemo lokaciju.


Javna biblioteka ima obavezu da ponudi kompletno ljudsko znanje i iskustvo zajednici koju opslužuje


Koja lokacija bi bila najadekvatnija?

- Najviše bismo voleli da imamo prostor u onim koordinatama koje naša profesija definiše. Javna biblioteka ima obavezu da ponudi kompletno ljudsko znanje i iskustvo zajednici koju opslužuje. Mi smo javni servis, mi smo uslužna delatnost. Smisao naše delatnosti je da budemo u službi građana i korisnika, jer samo zadovoljan korisnik je mera uspešnosti našeg rada. Međunarodni i nacionalni standardi kažu da javna biblioteka mora da se nalazi u središtu zajednice koju opslužuje. Ovo sada, gde se danas nalazimo, najidealnije je mesto za biblioteku, tu svi ljudi dolaze. Verujem da nećemo dozvoliti tu sramotu da dočekamo 2021. godinu, a da nismo razrešili problem prostora. Na dnevnoj vezi smo sa gradom, koji ima veliko razumevanje za naš problem.

NOVOSADSKI KLUB: "Kao građansko, vanstranačko udruženje, on je otvoren za sve stanovnike Novog Sada, ne postoji kriterijum dužine življenja u ovom gradu da bi neko bio član kluba. Jedina molba, a to je zapisano u statutu, je da prigrlimo naš grad i da pokušamo da mu vratimo ono što nam nudi. Za mene kao Novosađanina, najvažnije dve nevladine organizacije su Kolo srpskih sestara eparhije Bačke i Novosadski klub. Njega su osnovali izuzetno značajni ljudi ovog grada. I da ništa drugo nije uradio, Novosadski klub je darovao našem gradu ‘Sveske za istoriju Novog Sada’ i ‘Novosadsku Enciklopediju’ u 30 tomova. Delo je to Kluba i velikog pregaoca dr Dušana Popova i saradnika.", gospodin Dragan Kojić nam priča o klubu čiji je predsednik već šest godina.


Kakvi su planovi Gradske biblioteke za naredni period?

- Šta bismo mi uradili i šta nudimo našem voljenom gradu da nam treba taj novodograđeni prostor? Mi bismo najverovatnije u ovoj zgradi ostavili dečje odeljenje, jer je ovaj deo grada bez saobraćaja. Zatim, za decu je najbolje da su u prizemlju. U novodograđenom prostoru bi morali da imamo najmanje jednu ili dve čitaonice, modernu salu za književne večeri i mnogo drugih sadržaja.


"Ovo je gnezdo srpstva i ovde svaka građanska kuća ima svoju biblioteku"

Kakve su čitalačke navike Novosađana?

- Na osnovu mnogobrojnih tekstova novosadskih velikana koji su pisali o prvim knjigama u Novom Sadu, tu pre svega mislim na Lazu Čurčića pa do velikog svetskog naučnika i slaviste Pavela Josefa Šafarika, koji je u jednom pismu Janu Kolaru ovako napisao: "Ovo je gnezdo srpstva i ovde svaka građanska kuća ima svoju biblioteku i otud će mi biti lako da popišem sve knjige Novosađana". Dakle, vidite da je Novi Sad uvek slavio knjigu. Uvek je postojao taj građanski potencijal i ta svest o značaju knjige. Novosađani mare za knjigu, godišnje između šest i osam hiljada knjiga građani poklone svojoj biblioteci.


Razgovarala:
Mirela Kuč
Fotografije Dragana Kojića: Aleksandar Jovanović

13
4

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Milos

    pre 2295 dana i 22 sata

    gospodin covek

    Oceni komentar:
    2
    8