Dejana Bačko: Za zagrljaj nisu potrebne ruke

Dejana Bačko: Za zagrljaj nisu potrebne ruke

Razgovaramo sa Novosađankom koja pomera sve granice mogućeg – rođena bez gornjih ekstremiteta, posvetila se umetnosti i sportu i ostvarila fantastične podvige u obe sfere.

Dejana Bačko rođena je 9. decembra 1994. godine u Novom Sadu. Detinjstvo i adolescentske dane provela je živeći u Subotici i Bačkoj Palanci, prvo u domu, a zatim kod roditelja koji su joj pomogli u školovanju i razvijanju talenta kada je slikarstvo u pitanju. Završila je srednju umetničku školu, a onda se jedan od njenih snova ostvario kada je upisala studije novosadske Akademije umetnosti, što je bila samo odskočna daska za mladu i ambicioznu Dejanu.

U međuvremenu, postala je članica Tekvondo kluba "Gitros", nakon čega je osvojila zlatnu medalju na Svetskom paratekvondo prvenstvu u Antaliji u Turskoj – na kome je učestovalo 400 takmičara iz 69 zemalja – i pokazala kako za jaku volju ne postoji nijedna prepreka, pa čak ni fizička. Uspela je do perfekcije da iskoristi donje ekstremitete koji joj, između ostalog, služe za majstorske poteze na slikarskom platnu kao i za osvajanje nagrada u sferama paratekvonda i streličarstva. Sa jakom snagom volje bori se za svako postignuće, te je postala pravi primer toga na šta je čovek sve spreman kada ima čistu ambiciju i jaku veru.

Nasmejana, optimistična, šarmantna i entuzijastična, Dejana pleni svojom pojavom kojom je uspela da šarmira i mladog Sarajliju, svog sadašnjeg dečka po imenu Suljo Keranović, koji joj je najveća podrška. U njegovoj pratnji mlada sportiskinja u umetnice dala je intervju za naš portal koji je propraćen smehom i snažnim porukama, a jedna od njih je i ta da za mnoge stvari ruke nisu ni potrebne…



Kako bi predstavila ukratko svoju biografiju?

– Rođena sam u Novom Sadu 9. decembra 1994. godine. Posle sam živela u Subotici, pa u Bačkoj Palanci kod svojih roditelja, pa završila srednju umetničku školu, pa sam se upisala na studije Akademije umetnosti u Novom Sadu i kada sam bila na drugoj godini onda sam se i preselila ovde jer mi je bilo naporno da putujem. Previše sam ustajala rano, a dok se vratim kući – bude kasno, a morala sam da završam radove i onda mi je to baš bilo naporno. Ovde sam se preselila sa bratom i ostala da živim...

Deca u osnovnoj školi su mi se rugala, a u srednjoj su se mnogo lepše odnosili prema meni


S obzirom na brojne napore koje si ulagala ne bi li postigla ono o čemu ćemo govoriti danas, na šta si najviše ponosna, a da si postigla sama, bez ičije pomoći?

– Majka mi je oduvek bila najveća podrška, ali morala sam sama da se izborim za sebe kada sam išla u srednju školu, zato što sam išla sama i ona nije bila pored mene. Kada sam išla u osnovnu školu, ona me je vodila i išla sa mnom. Kako sam krenula u srednju školu, bila sam primorana da sama naučim da se ne obazirem na neke stvari. U osnovnoj školi mi je bilo teže zbog generalnog ophođenja dece prema meni, ali kada sam išla u srednju, svi su gledali u mene i ja sam bila ta koja je bila u centru pažnje, a ne moja majka. Deca u osnovnoj školi su mi se rugala, a u srednjoj sam bila poznata svojim vršnjacima jer su me viđali u medijima, pa su se mnogo lepše odnosili prema meni.


U brojnim televizijskim prilozima ističe se da si tvrdoglava... Jesi li?

– Tvrdoglava sam što se tiče nekih stvari. Što zacrtam, to i uradim. Ako mi neko kaže da nešto ne mogu – ja ću to sigurno uraditi. Uvek nađem način. To najbolje zna devojka koja mi asistira. Imam ličnog asistenta, svoju prijateljicu Katarinu koja mi pomaže svakog dana. Ide sa mnom na treninge, presvlači me... Nekad sam malo lenja, pa je zamolim da uradi nešto za mene što zapravo mogu i sama (smeh). Poznajemo se još od srednje škole i potom smo se razišle kada sam krenula na Akademiju pošto je i ona išla na prijemni, ali nije uspela da se upiše, pa smo se odvojile jer je ona studirala u Šapcu, a ja sam ovde, ali smo se nekako spojile na kraju – život nas je povezao.

Fudbal sam volela još kao mala i trenirala sam ga dve godine


Koje si predmete u školi posebno volela i da li si još tada osetila strast prema slikarstvu ili sportu?

– Slikarstva što se tiče, to mi je ljubav još od malih nogu. Još kada sam bila u domu tamo sam počela da crtam, a kada sam došla kod svojih roditelja oni su mi plaćali i profesore da učim da slikam. Mogu da kažem da me je profesorka Koviljka spremala i za srednju školu i za Akademiju i da sam joj jako zahvalna jer me je naučila mnogim bitnim stvarima. Danas mi je jako zanimljiv pop art, a motivi koje najviše volim da slikam jesu životinje, mačke, psi... Fudbal sam volela još kao mala i trenirala sam ga dve godine, pa onda plivanje, probala sam čak i da igram tenis zbog Đokovića, pa sam skakala na jednoj nozi, a reket držala u drugoj i onda sam morala da odustanem jer sam videla da ne ide, ali sam nakon toga probala savate, to je najviše zbog slikanja. Dok sam putovala na relaciji Palanka – Novi Sad, jako su mi se umarale noge, nisam imala dovoljno snage i onda sam odlučila da ih nekako ojačam, a pošto sam živela u Palanci tamo je postojala samo jedna borilačka veština, tako da nisam imala drugi izbor, a kada sam se doselila u Novi Sad onda sam otkrila i paratekvondo koji je za razliku od tekvonda prilagođen osobama sa invaliditetom. Razlika je samo u tome što nisu dozvoljeni udarci u glavu.



Kako je započela saga o osvajanju brojnih nagrada?

– Nisam ni slutila da ću ikada ići na takmičenja nego me je trener pitao da li želim da idem na tekvondo, na šta sam odgovorila – što da ne? Kada sam prvi put otišla kod njega u klub on je primetio da već nešto i znam i to zbog iskustva sa savate boksom jer tu ima dosta sličnih elemenata koji se primenjuju u obe veštine. Ne odlikuju ih isti, ali slični udarci svakako. Posle nekog vremena pitao me je da li želim da idem na takmičenje i opet sam mu odgovorila isto – što da ne... Mislila sam – zašto da se ne oprobam i u tome? Tako da je prvo takmičenje na kojem sam učestvovala bilo Evropsko prvenstvo 2016. godine u Poljskoj kada sam osvojila drugo mesto. Za mene je to bilo prvo veliko iskustvo. Tamo su takođe bile prisutne osobe sa invaliditetom iz mnogih zemalja, ali njih najviše ima na Svetskom prvenstvu. Kada sam postala svetski prvak od ove godine nisam ni sanjala da ću to postati jer sam non-stop gubila od jedne Ruskinje i plakala neprestano, a ona je plakala kada je izgubila od mene na Evropskom, pa smo se šalile na taj račun.

Na čemu si najviše zahvalna kada je tvoj partner u pitanju?

– Ima puno stvari na kojima sam mu zahvalna. Naišli smo na jedno drugo i prilično smo isti, nema mnogo razlike među nama, a to nas je najviše i spojilo. Odlično se razumemo i on mi je najveća podrška . A sasvim slučajno smo se upoznali na stanici...

Dejana je pogledala u dečka i dozvolila mu da on ispriča priču, na šta se Suljo nadovezao:

– Celu tu priču pripisujem Bogu jer za Dejanu nikad ranije nisam čuo do te stanice. Nikada nisam pročitao niti jedan članak o njoj niti sam pogledao neki video zapis. Ali mi je onda u jednom trenutku stigao poziv za studentsku razmenu, pa sam boravio puna dva meseca u Novom Sadu u ulici Branka Bajića 72, a ona u Ilije Birčanina 11, što je zapravo ugao ulica L. Ona je živela na početku, ja na kraju ulice. Uvek smo na istoj stanici čekali autobus i izlazili iz njega, a nikada nismo uočili jedno drugo. Nekih deset dana pre kraja moje studentske razmene sreo sam je u busu i video da nema ruke. To mi je privuklo pažnju i želeo sam da znam ko je i šta je, kako se snalazi i živi, ali je izašla na stanici pre moje, tako da nisam uspeo da je zaustavim i pitam. Kasnije sam se na poslu gde sam imao praksu raspitivao o njoj i ništa mi detaljno nisu rekli sem da je Novosađanka, da bih poslednju noć razmene došao u stan, spakovao se i krenuo sa društvom na večeru i kako sam došao na stanicu ugledao sam nju i susreli su nam se pogledi. Osmehnuo sam se ja njoj, zatim ona meni. Posle nekih desetak sekundi prišla mi je i pitala da li želim da treniram tekvondo, a zapravo je želela da sazna ko sam. Malo sam je razočarao sa pričom da mi je to poslednje veče u Novom Sadu. Imao sam devojku tada, ali sam razmenio brojeve sa Dejanom. Nismo se čuli jedno četiri meseca, a u međuvremenu sam raskinuo sa tadašnjom devojkom. Dejani sam, potom, komentarisao jedan stori na Instagramu jer je postavila fotografiju sa čarapama, pa sam je pitao gde mogu da ih kupim i tako smo stupili u kontakt – kaže na kraju Suljo. 


Koliko je Novi Sad prilagođen osobama sa invaliditetom?

– Velika je razlika između Beograda i Novog Sada kada je u pitanju prilagođenost grada osobama sa invaliditetom. U beogradskom prevozu postoji deo u autobusu na kojem piše – rezervisano mesto za invalide, a u Novom Sadu stoji pravilan natpis – rezervisano za osobe sa invaliditetom. Ne osećam neke nedostatke u vezi sa tim ovde u gradu jer nam je vrlo sve pristupačno i dostupno i ne nailazimo ni na kakve neprijatnosti.

Mnogi ljudi s invaliditetom će radije sedeti i prositi nego biti korisni


Misliš li da bi bez tvrdoglavosti, koja je deo tvoje ličnosti, uspela da postigneš sve do sada?

– Da nisam tvrdoglava, ja bih sada sedela u sobi i ništa ne bih radila ili bih prosila kao mnogi koje viđam na ulici koji nemaju noge, ali zato imaju obe ruke i sa njima mogu da rade šta god požele, ali radije će sedeti i prositi nego biti korisni. Iako nemam ruke, svoje donje ekstremitete uspela sam da osposobim uz maminu pomoć. To sam učila još kao mala. Moja majka je trenirala gimnastiku i jako je spretna sa nogama i ona me je učila kako da skidam garderobu... Farmerke sam naučila da skidam sama tako što ih zakopčam skroz i navučem ih do kolena i onda stanem na stolicu u njima i onda za bravu zakačim deo koji je predviđen da pridržava kaiš i onda tako nekako vučem više puta i uspem. Sva sreća pa sam mršava i nemam problema sa težinom jer je ovako mnogo lakše.


Kako bi izgledao tvoj život da nisi talentovana za slikanje i sport?

Mislim da je to što slikam nogom zaista dar i talenat koji mi je Bog dao. Da to nemam, ne znam kako bi izgledao moj život... Verovatno bih sedela zatvorena u kući i bila nesrećna, ali s obzirom na to da me ne drži mesto i da nikada nemam mira i da osećam potrebu da konstantno nešto radim, verovatno bih uspela da osmislim nešto drugo što bi mi bio pokretač.

Sad mi je sve normalno, navikla sam se, ni ne primećujem da sam bez ruku


U kom periodu života si prihvatila sebe?

– Mama mi je uvek govorila da treba da budem veliki borac i da imam svoj cilj i ja sam se time uvek vodila. Stvarno treba imati veliku volju i znati čemu težiš i što je još važnije – da se ne sažaljevaš. Danas nas je zaustavila neka žena na ulici i pitala nas da li želimo da je upoznamo i pokazala nam je ruku na kojoj nema jedan prst. Ostali smo zatečeni. Onda smo shvatili da je to osoba koja suštinski još nije prevazišla stadijum samosažaljenja jer je imala potrebu da nam pokaže svoj invaliditet. Ja sam sebe prihvatila u osnovnoj školi kada su me svi gledali i rugali se. Tada sam pitala mamu da li me gledaju zato što nemam ruke, a ona mi je rekla samo da podignem glavu. Sada mi je sve normalno, navikla sam se. Ni ne primećujem da sam bez ruku.


Kako si dobila titulu ''devojka sa krilima''?

– To je poteklo od emisije Tatjane Vojtehovski ''Život priča'', mada, kada je bilo u toku snimanje emisije, moja profesorka Koviljka koju sam spomenula, izjavila je da ja umesto ruku imam krila, pa je verovatno tako nastalo to i onda je Tanja tako odlučila da odlučila da naslovi emisiju. Na mom Instagram profilu isto to i piše i sada stvarno mislim da imam krila...


Šta voliš u Novom Sadu i na čemu si mu zahvalna?

– Volim da izlazim u restoran ''Maša'' jer mi je atmosfera jako prijatna. Živim kod autobuske stanice i tamo sam malo zavučena od gradske buke i mirno mi je, pa mi odgovora. Inače volim da pobegnem na Petrovaradinsku tvrđavu na kojoj smo Suljo i ja napravili prvu zajedničku fotografiju i objavili je, a u opisu smo napisali da za zagrljaj nisu potrebne ruke. Mnogo volim ovaj grad i dobila sam podršku od njega. Ne mogu a da ne pomenem gradonačelnika Novog Sada koji mi je izašao u susret, kao i pokrajina, svi su mi izašli u susret kada su takmičenja u pitanju. Gradonačelnik nam je ustupio i prostor za tekvondo, pošto smo imali salu koja je bila jako mala za treniranje, pa smo se obratili njemu i to nam je ispunio.


Kakvi su ti planovi za budućnost?

– U planu mi je da Suljo i ja držimo motivacione govore. Već smo to i radili u Gimnaziji "Svetozar Marković" i rekli su da će nas pozvati ponovo i uspeli smo deci da držimo pažnju što je danas jako teško u savremenom dobu. Sada bi trebalo da držimo govor u Sarajevu za zaposlene ljude i nakon toga za fondaciju ''Kjur''. Putem takviih manjih govora pripremamo se za veće govore pred širom publikom. Pored toga pripremam se za paraolimpijadu u streličarstvu koja se održava u Tokiju sledeće godine u avgustu, pa se iskreno nadam da ću otići, a što se tiče paratekvonda, pripremam se za Evropsko prvenstvo koje je u oktobru u Italiji.


Razgovarala: Ana Bugarinović
Foto: Aleksandar Jovanović, privatna arhiva Dejane Bačko

Oceni vest:
27
0

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Ivan

    pre 1657 dana i 11 sati

    E ovo je gradska faca, a ne advokatski skorojevici, ugostitelji izrabljivaci i korumpirani doktori iz udbaskih familija.

    Oceni komentar:
    0
    26
  • Mile

    pre 1654 dana i 1 sat

    Bravo bravo, popravljate se. Najzad prica koja moze da sluzi kao inspiracija.

    Oceni komentar:
    0
    16
  • L0RY

    pre 1499 dana i 14 sati

    Devojko, hvala ti što postojiš.
    Snaga ličnosti i podrška zaista čine čuda

    Oceni komentar:
    0
    5
  • Slobodan

    pre 1380 dana i 16 sati

    Veoma inspirativna lepa priča.

    Oceni komentar:
    0
    5