Gostionice postaše neka vrsta „rama društvenog života“ Novog Sada sredinom XIX veka. Unutar toga života bilo je praznina, pomankanje kadra, pa su trgovci i zanatlije novosadske, putujući po sajmovima, ili odlazeći po espap u velike gradove, dovodili u Novi Sad „sve ono što je potrebavalo“...od profesora do muzikanata ! Otkrivali su im vrednosti i nudili gostoprimstvo u svojoj sredini. Neki su i sami dolazili u Novi Sad u potrazi za srećnijim životom…
Zoran Knežev, hroničar i publicista
Jedan „takav“ beše, u to vreme, pred bunu i izvesni i kasnije nadaleko čuveni „iz Kumana Jaša“. Pojavio se dvadesetak godina pred bunu i privukao je pažnju starih Novosađana neobičnom pojavom i muzičkom nadarenošću. Odudarao je od ostalih muzičara, članova kapela, jer je „uvek svirao, pevao i sastavljao pesme sam“. Njegova svirka na „egedama“ (violini) i sočnost njegovih improvizovanih stihova ostajali su decenijama u sećanju Novosađana.
Bio je rodom iz Kumana, iz Banata, pa mu je otud i nadimak pod kojim su ga jedino i znali Novosađani, mada mu je pravo ime bilo Jakov Nemeški. Obreo se u Novom Sadu još 1826. godine, kada mu je bilo već trideset. Zanimljiva biografija, “Njegov otac Gliša, zapisano je u dokumentima novosadskog Magistrata, znajući da mu sin zbog slepila ne može obrađivati zemlju, a pošto je odlično svirao violinu i uz nju pevao, kupio mu je kućicu u Novom Sadu...Nije prošlo dugo, a Jaša se u gradu pročuo kao dobar svirač i pevač, koji je veselio ljude najomiljenijim narodnim pesmama koje je uglavnom sam sastavljao“.
Kako je izgledao, kako je svirao i pevao i kakve su mu pesme bile, videće se iz skromne literarne zaostavštine jednog njegovog savremenika, mnogo godina kasnije. No, za ime iz Kumana Jaše ostadoše mnoga novosadska bekrijanja, jer Jaša nije svirao samo po kafanama, već i na svim bitnijim novosadskim svadbama tih vremena, svečarima i drugim slavljima. O njemu se zna da je najpre svirao u novosadskoj krčmi koju je držao neki Kuzman Tankosić iz Ledinaca, a pogodba je bila „100 srebrnih forinti godišnje“, a ono što dobije od gostiju da deli sa vlasnikom krčme. Svirao je kod Kuzmana dve godine i 9 meseci...Isto toliko i u kafani „Kod šarana“.
Kafanu sa natpisom „Kod šarana“ držao je četrdesetih godina XIX veka u Temerinskoj ulici Mihajlo Popadić, za koga dokumenti Magistrata vele da je došao iz Iriga. Nastanio se negde u Almaškom kraju, pa se uskoro pročuo i kao dobar trgovac i krčmar. U duhu vremena, tabla nad kafanskim vratima nosila je naziv „Kod šarana“,...a na njoj se namolovani šaran praćakao, kako su se savremenici sećali, pod mlazevima kiše, kao riba u vodi, a leti, za vruće dane, pokriven prašinom, podsećao je na bajato pečenu ribu.
Elem, kod njega je baš radio duže vremena iz Kumana Jaša, za 150 forinti godišnje...“Što je kroz godinu i po dana, svake nedelje i praznika, svirao i pevao gostima“. Bio je to... kažu...vrhunac raspoloženja „Kod šarana“...violina u rukama svirca iz Kumana Jaše „plakala“ je kao „mlada udovica za izgubljenim mužem“, praporci, golemi i zubati, zveckali su na izglancanim Jašinim čizmama.
Često se u ta “pusta” vremena čulo: “Sviraj, Jašo...sviraj...nešto za moju dušu...iz svoje glave...!“ A kad Jaša počne da „improvizuje“, prasnuše čaše o drveni pod...svirajući na „egede“...Jaša zapeva...
“Ti si brate, pijanica,
a ja ne prolivam,
Ti si brate, ugursuz,
a ja pošten nisam.
Ti si brate bekrija,
a ja ti pomažem...
Propašćemo oba,
istinu ti kažem !“
Juliana
pre 3289 dana i 19 sati
Kakve veze ima iz Kumana Jaša sa slikom Gaetano Bellei "Igrači karata". Kada više nego skromnog obrazovanja i znanja hroničar i publicista želi da fascinira čitaoce uvek ispadne kičeraj.