Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Zoran Knežev Fotografija: privatna arhiva

Novosađanin, evropski šampion u ispijanju piva
U susret Novosadskom festivalu zanatskog piva, koji će trajati dva dana (20. i 21. maja) i ugostiće čak 20, uglavnom lokalnih, kraft pivara, odlučio sam se za ovaj tekst...da se podsetimo da smo imali evropskog šampiona u ispijanju piva u Novom Sadu. Posle Prvog svetskog rata kafana “Gambrinus” u Njegoševoj ulici, a posle Drugog svetskog rata “Gurman”, bila je poznata kao sastajalište mnogih Novosađana, a i gostiju iz cele Vojvodine...uglavnom veseljaka željnih smeha, onih koji su voleli da pevaju za svoj groš i prave viceve na tuđ, ali i svoj račun. Postojale su u to vreme u “Gambrinusu” po sećanju savremenika, dve prostorije: manja i veća. U većoj su se skupljali prolazni, a u manjoj, za rezervnim stolom, stalni gosti Pere Gambrinusa – ustvari Pere Jančenića, vlasnika kafane.
U “Gambrinusu”, po sećanju starijih Novosađana, nikad nije svirala stalna muzika, pa, ipak, tu se okupljalo društvo koje je volelo pesmu. Svraćali bi u “Gambrinus” u prepodnevnim časovima “na perece”, a katkad, razume se pod “gasom”, samo na kafu. Stalno društvo dolazilo je gotovo uvek u “određeno” vreme, oko pet sati popodne, a odlazilo već posle deset uveče. Tu se uglavnom večeralo, razgovaralo, politiziralo, ali i pričali vicevi i anegdote. Onako usput, uz dobru večeru, jer je Pera Gambrinus, omanji, dežmekast čovek, okruglih obraza i rumena lica, bio poznat po svom domaćinskom ponašanju. Uvek je imao “sve što gost zaželi”. Ponekad bi gosti, u šali, poručivali šta bi im palo na pamet. Bili su ubeđeni da baš “to” Pera nema u svojoj kuhinji, a on bi uvek odgovarao: “Ima, kako da nema”! Izvoljevalo se, zakeralo…sve i svašta, seća se jedan stari gost “Gambrinusa”…naprosto se izmišljalo kakva bi se jela i pića naručila.
Stalni gost “Gambrinusa” bio je i Vladeta Georgijević Bare, matičar ondašnje novosadske opštine. Stari Novosađani su ga poznavali po “dobrom cugu” i gurmanluku. Težak je bio 126 kilograma, a pod bradom je imao tri podvaljka! Uz to, bio je odličan pevač, bariton, a kad bi zapevao za onim rezervisanim stolom, mala soba kod “Gambrinusa” podsećala bi na artiljerijski poligon. Bio je dobro poznat i među mladoženjama, koje je venčavao, po svojim savetima i dosetkama, pa je za njegovo ime vezano mnogo anegdota. Neuništiv u svom boeumluku i vicevima, Bare će ostati u sećanju savremenika i kao jedini kritičar “vinske karte” Pere Gambrinusa... Sve zbog toga “što Pera nije češće držao plzensko pivo u svojoj kafani”.
Povod za tu “kritiku” bio je pomalo neobičan i vezan je za svojevrsnu titulu “evropskog šampiona”. Beše to negde 1933. ili 1934. godine…Kod “Gambrinusa” je sedelo uvek isto društvo u manjoj prostoriji, kad naiđe jedan poznati novosadski novinar, raširi primerak beogradske “Politike” i dobaci: - U Plzenu se održava evropski šampionat za pivopije! Pomenu, onako usput, i “uslove” za kandidate, a glavno je u svemu tome bilo da je pobednik onaj ko ispije najviše krigli plzenskog piva! Mera je bila poznata: jedna krigla piva…ravno litar piva! Dok se govorilo o “uslovima”, neko iz društva pogleda Bareta, pa zapita:
- Šta veliš na to?
- Sve bih šišao, a šta bi drugo – prevali preko usana novosadski matičar – Samo, naravno, da budem pri dobrom cugu!
- Koješta, nije to naše, već plzensko pivo!
- Valjda znaš šta je plzensko pivo! – progunđa Bare - Istina, Pera ga malo poručuje, ali ipak, pio sam ga ja dosta! A Pera bi mogao zaista, da ga nabavlja više…U muku koji nastade začu se odjednom glas novosadskog advokata Miše Matića, za koga se govorkalo da je glavni Baretov “mecena” što se gurmanluka i, razume se, dobre kapljice tiče.
- Bil ti Bare, išao u taj Plzen? - Ja, još kako bi! Al' to mora da papreno košta! Prisutni se pogledaše, a neko se našali: - Znaš li ti Bare, gde je Plzen? - U Češkoj…valjda? Znalo se da matičar novosadski godinama nije odlazio iz Novog Sada, a kamoli nekud u inostranstvo. - A imaš li pasoš? – umeša se onaj novinar. - Jok…nigde ti ja nisam putovao! - A kako misliš onda do Plzena? Na to pitanje u maloj sali “Gambrinusa” opet zavlada tajac. A u toj tišini rodi se ideja – poslaćemo Bareta na “evropski šampionat pivopija”!
Kako se to takmičenje održavalo kroz nekoliko dana, dovede društvo još istog dana fotografa da slika Bareta, jer “nije imao ni jednu svoju fotografiju na kojoj je bio sličan sebi”. Poslednja mu, valjda, beše od pre desetak godina! Sutradan na intervenciju pojedinih članova društva oko “rezervisanog stola”, Bare dobi i pasoš, a advokat Miša dade pare za putovanje. Istina, nije sve prošlo bez poteškoća. Pitali su iz Beograda, nije li možda Bare neka politička ličnost? Kad se sve sredilo, sastade se stalno društvo “Gambrinusovo” uveče pred Baretov odlazak u maloj sali. Tu dobi voznu kartu do Plzena i ravno pet hiljadarki!
Neko iz društva zapita starog boema kako će se snaći u Plzenu kad ne zna češki. Bare se zamisli, pređe šakom preko punog lica, pa se osmehnu: - Zna Bare i nešto češki ! To “nešto” bilo je “nazdar” i ništa više, ali će kao izgleda, za priliku biti sasvim dovoljno. Sutradan ispratiše gosti male sale svog “kandidata” za Plzen, jedinog Jugoslovena na tom “šampionatu”. Strpaše Bareta u vagon-restoran, a onda prođe nekoliko dana, a od Barte nit raga ni glasa…Ne bez razloga, bilo je onih koji su posumnjali da je “prohujao” vozom čak do Baltika!
Treći ili četvrti dan po Baretovom odlasku u Plzen, u redakciju beogradske “Politike” stiže vest iz Čehoslovačke. Sasvim kratka, ali za društvo iz “Gambrinusa” veoma radosna: “Jugosloven Vladeta Georgijević osvojio prvo mesto na evropskom šampionatu pivopija u Plzenu u Čehoslovačkoj”. Vest brzo stiže i do “Gambrinusa”, a društvo u maloj sali se oraspoloži: - Bare nije izneverio…A još manje njegov “dobar cug”! Sutradan, na adresu Pere Gambrinusa, na njegovu kafanu, stiže telegram iz Plzena: “Prešišao sve, stop. Stižem sutra pridveče. Bare”.
Tog dana, uveče kod “Gambrinusa” oformi se začas “odbor za doček”. Rezervisani sto i oni oko njega odlučiše da “proslave pobedu”. Na stanici će ga dočekati sa fijakerom advokat Miša, a kod Pere Gambrinusa za “stamptišom” dočekaće ga celo društvo i dobra večera. Tako i bi…a kad “šampion” stiže u malu salu nastade grljenje, ljubljenje i čestitanje...Bare, na “devetom nebu”, gleda u Mišu, trlja šake i smeška se. Bare poče natenane: od vagon-restorana, koji nije napuštao cele noći, sve do Plzena! Zagleda se “šampion” najpre u Mišu Matića, pa će izreći najpre “odu zahvalnosti” svom meceni za onih pet hiljada, onako da ga svi čuju…a onda dodade: - Bio si ti Mišo u pravu što se tiče novca…U tom restoranu svega i svačega, pravi bircuz na četiri točka…Slistio sam ti, Mišo sve pare do… - Mani se toga, Bare, nego ti nama reci, kako si stigao do Plzena ? Budan…trezan…ili…Je l' te neko probudio? - Probudio ?...Nisam, Boga mi, ni spavao! Ipak, sutradan, pred ulazak voza u Plzensku stanicu, neko od saputnika reče mi: “Evo Plzena”! Ja ustadoh od stola, ali se noge sapliću, sve mi tesno i nikako da pogodim vrata vagona…onda čujem kako viču: “Požurite, voz će da krene”… Hoće, đavola, mislim se u sebi…Oni i ne znaju za šta ja idem u Plzen!
U maloj sali kod “Gambrinusa” urnebes od smeha, a neko zapita nestrpljivo: - Šta je bilo dalje ? Evropski šampion-pivopija obori oči, pa će: - Bilo šta je bilo…Bio sam toliko ožderan da su me skoro izneli iz vagona! Ispriča zatim Vladeta kako su ga dočekali…Pomenu da je zbog njega brzi voz za Prag nešto kasnije krenuo sa plzenske stanice (dok ga nisu skinuli sa vagona). Dočekao ga neko iz “odbora”, pa ga strpao u fijaker i pravo na “takmičenje”… - Stiže li bar na vreme? Koješta! Takmičari su već bili “povukli” drugu turu! Kad sam ušao, a sve oči uprte u mene…Razume se, jer sam bio jedini Jugosloven… Kad me uvedoše u salu, a publika zapljeska…Nisam se zbunio, pa povičem iz petinih žila: “Nazdar”! A onda se začu još jači pljesak, a neko u mojoj blizini reče: “Pa ovaj je naš”! Bare odjednom zaćuta, pa zakoluta očima oko stola. U očima mu neki prekor, pa će: - A jeste li vi bogara li vam vašeg! Što mi niko ne reče da će tamo biti i oni iz Minhena?...Ama takve u životu nisam video…Kakvih? zapita advokat Miša. - Onih, preko dvesta kila! Da ste ih samo videli! Kad sam ih video kod takmičarskog stola, srce mi se stisnu…
Opisa Bare zatim kako je izgledala takmičarska sala: dugačak sto, a oko njega bar šezdeset takmičara…Sve neke krupne glave, obrazi rumeni sa podvaljcima… Bilo ih je svakakvih “fela” iz cele Evrope. Uhvati ga strah, jer je bio ubeđen da nije dorastao tom društvu i pored njegovog “dobrog cuga”!...Izgleda da je najviše takmičara ipak bilo iz Nemačke i Čehoslovačke. - Onda? - Priđe mi jedan iz “odbora”, pa zapita: “Pane Bare, da li su vam poznata pravila takmičenja?” Bare samo klimnu glavom, a onaj iz “odbora” nastavi: - Ostali takmičari su već ispili drugu turu, moraćete da ih stignete! Novosađanin razvuče usne u blaženi osmeh, pa će: - Može, može i tri…Znate kako je, ja sam s puta! Oči prisutnih oko rezervisanog stola kod “Gambrinusa” se zasijaše… Urnebes od grohota! – Nego, nastavi “šampion”- postoje na takvim takmičenjima i neke “regule”…Posle nekoliko tura, konobari oko stola nude da se nešto prezalogaji: viršle ili sardine. Bare prevrnu očima, zaključi mudrijaški, pa će: - A ja jok! Ni da čujem…mene u ovakvom društvu, mislim se, može da spase samo moj dobar cug i ništa više!...Sa tim mislima sedoh za sto, svestan težine “zadatka”… - Veliš “zadatka”? osmehnu se Miša. - Pa ja sam tu bio jedini Jugosloven! A znaš kako je, plašio sam se i onih krigli od litre, a i plzenskog piva, rekao sam ja Peri Gambrinusu da ga češće nabavlja, a on jok…- I? - Nego, sreća moja, odmah sam primetio da celo to društvo slabo “vuče”. Nisu navikli na “eks”, već samo pijuckaju. Vratilo mi se samopouzdanje u moj dobar cug. Prava drama je izgleda počela oko osamneste krigle, kad se broj takmičara prepolovio. Začudio se Bare, jer je među onima koji su otpali bilo dosta onih iz Minhena, odvode ih jednog po jednog…Očigledno, nisu imali dobar “cug” ! Sad se novosadski pivopija osetio da je “na konju”, pa prošapta u sebi. “Bare, ti si za ove tata-Mata”! Opet se zaori smeh malom salom. - Posle dvadeset druge krigle, od nas trideset, ostade nas šestorica: tri Nemca, dva Čeha i ja, jedini Jugosloven! Sve ostale odneli.
Bare protrlja sanjive oči, gucnu iz krigle pred njim, pa nastavi: - Sad je i meni bilo najgore…Nisam osećao stolicu pod sobom! A jedva da vidim i lica oko sebe…No, nešto me štrecnu…- Pogleda u Mišu advokata svojim krupnim očima. - Dokle ste dogurali? zapita neko. - Hm…Na red je došla i dvadeset četvrta…Više osećam nego što vidim…da me svi posmatraju…Oko stola nas sasvim malo. Ne znam šta mi bi, tek se proderem koliko me grlo nosi: “Nazdar”! U sali se razleže aplauz, a mi trgosmo opet jedan “eks”! Posle toga, za stolom ostadoše samo dva Čehoslovaka, jedan nemac i Bare…A kad dođe na red i dvadeset peta krigla, Bare povika: “Na eks”!...Svi povukoše, valjda im ponos nije dozvoljavao da to ne učine. No posle te “ture”, onaj Nemac i jedan Čeh se skljokaše sa stolice, ostadoše samo Bare i jedan Čeh: oči u oči sa dvadeset šestom kriglom pred sobom.
- Kad su one odveli na “pražnjenje”, pomislih u sebi: “Bare, ovo ti je kraj…” Jezik se okamenio, trbuh kao badanj, a glava kao od drveta… Pita konobar hoću li viršle? Zna taj posao, jer navija za svoje, a hoće da “blokira” moj cug... Samo mu odmahnem glavom i zapiljim se u “preostalog” Čeha…Prevrće očima, ali se drži, istina, glava mu svakog časa pada na prsa, ali ni ja nisam daleko…Pođe mi nekako za rukom da mu predložim da i dvadeset šestu kriglu ispijemo na eks, ali on odmahne glavom…Neće ni da čuje! Uzda se valjda, u svoje pijuckanje, a ja znam da neću izdržati tako, pa se opet proderem: “Nazdar, Čehoslovačko!” Čik ako ne smeš da ispiješ na eks, mislim se ja… Takmičarskom dvoranom se razleže pljesak, a moj partner se prevari i iskapi dvadeset šestu kriglu…Trenutak samo, a on se skljoka sa stolice “diskvalifikovan”!
Bare, podiže oči, zagleda se u sva lica oko sebe, očigledno zadovoljan što nije izeverio one koji su ga poslali na šampionat. - Alal ti vera! – dobaci neko iz društva kod “Gambrinusa”, ali se Bare nakostreši: - Ček, ček, mije tu kraj priče! U maloj sali tajac. Sudeći i po Baretovom licu, kao da je uvređen što ga prekidaju. - Održao sam ja njima i jedan govor! - Kakav govor, Bare, pa još u takvom stanju? Zar posle dvadeset šeste krigle ti da držiš govor? Opet se razleže smeh, a neko zapita: - Šta si im rekao? - Rekao? Rekao, dašta…Digao sam praznu kriglu i povikao: ”Još jedna runda i friški Česi”!
Urnebes od smeha u maloj sali “Gambrinusa”, a o tome se godinama pričalo po Novom Sadu, uz napomenu, da je Bare postao prvi jugoslovenski “šampion pivopija”, i to još u Plzenu, gradu čuvenom po svom pivu.
(Tekst je u originalu ispričao Živko Marković, ja sam ga preradio i prezentujem ga vama, a ovo je ujedno deo iz knjige “Kafanologija Novog Sada”, koju trenutno pišem)
Autor: Zoran Knežev, hroničar i publicista
Fotografije: Iz digitalne kolekcije autora
Đorđe V. Georgijević
pre 3192 dana i 9 sati
Priča je lepa, ali neistinita. Moj pradeda Vladeta Georgijević Bare nikada nije bio u Plzenu. On nije voleo da putuje. Otac mi je pričao da je bio poznat po tome da nije „micao“ iz Novog Sada i da je najdalje što je putovao, kako su ga drugari začikivali, bio put „oko sveta“ do Bečkereka kod tasta na Slavu i da je „pakovao kofere“ kada je išao kod kuma na Salajku. Istina je da je bio šaljivdžija, boem i da je voleo kafanu, ali nije bio „takmičar“ u opijanju, naprotiv osuđivao je one koji “ne u´mu da piju“ i ne uživaju u piću nego loču. I dan danas se u familiji prepričavaju razne zgode pradede Bareta uglavnom vezane za njegovu ljubav prema dobrom zalogaju, lepom piću i kafani. Deda mi je pričao da je jednom prilikom kod kuma na Slavi pojeo celo prase i da je pred zoru kada se kretalo kući zamolio kuma da mu spakuje praseću glavu „za uz put“ jer nije stigao zbog kolača da je izjede. Možda je priča o Evropskom šampionu nastala zbog opklade u kafani da će popiti tri „meteri“ piva i da će na svojim nogama otići kući. Nakon dobijene opklade kafanski drugari su ga proglasili „Svetskim šampionom“, a ne Evropskim.
P.S. Da u Politici nije bila takva vest 1933. ili 1934. godine mogao se i autor teksta uveriti da je, pripremajući ovaj tekst, prelistao digitalnu arhivu dnevnih novina „Politika“ na : [http://digitalna.nb.rs/sf/NBS/novine/politika] .
Inače „Šampionati“ u ispijanju piva održavaju se od skora i ne takmiči se u količini ispijenog piva već u brzini ispijanja pune krigle piva. Takmičenje u količini popijenog piva su nepriznate „birtaške“ discipline dokonih pijandura i pijandura početnika. To bi bar autor koji piše o kafanama morao da zna.
Zoran Marković
pre 3187 dana i 10 sati
Da li autor teksta bar malo pocrveni kada napiše neistinit tekst, ili mirne i spopkojne duše uzme honorar za ovakve napisane neistine.
Jasna
pre 3179 dana i 20 sati
Kakva će to biti knjiga ako je "ovo je ujedno deo iz knjige “Kafanologija Novog Sada”, koju trenutno pišem". Ne mogu da dočekam da to remekdelo ugleda svetlost dana.
Snežana
pre 3179 dana i 5 sati
Jasna, čemu ironija. Čovek se bar trudi.
Čeda
pre 3179 dana i 1 sat
Snežana, lepo je to što se trudi, ali nije dovoljno. Kvalitetni tekstovi ne nastaju trudom, nego talentom i znanjem.
Milivoj
pre 3075 dana i 2 sata
"Tekst je u originalu ispričao Živko Marković, ja sam ga preradio i prezentujem ga vama, a ovo je ujedno deo iz knjige “Kafanologija Novog Sada”, koju trenutno pišem"
Zorane tekst bi sigurno bio zanimljiv da ga ti nisi preradio. Ovako kada si ga "odenuo" u tvoje ruho izgubio je svaku draž. Nadam se da u knjizi koju pišeš nećeš "prerađivati" tekstove drugih autora jer ćeš tako napisati knjigu iste vrednosti kao što su ti i tekstovi koje ti svesrdno objavljuje (inače sjani portal) Moj Novi Sad.