KAFANOLOGIJA: Novosadske kafanske čarlame

KAFANOLOGIJA: Novosadske kafanske čarlame

Nedavno je u izdanju Gradske biblioteke u Novom Sadu objavljena, slobodno mogu da kažem, po meni jako bitna knjiga za grad, a to su "Šetnje po Novom Sadu", našeg slavnog i znamenitog sugrađanina dr Ilije Ognjanovića - Abukazema, savremenika Zmaja, Miletića i ostalih velikana prošlosti novosadske. Abukazem je na šaljiv način opisivao sve zgode i nezgode onovremenog gradskog nobl društva, a te anegdote su se dugo vremena prepričavale po starim novosadskim kafanama. Da čujemo neke od njih...

Vrativši se iz Beča sa lekarskom titulom i diplomom, Zmaj razglasi po Novom Sadu da će on “najviše lečiti bolesti grla, jer je to najviše proučavao”. Uz tu vest pronela se i druga, da će “ordinacija doktora Jovana Jovanovića-Zmaja biti u kući u kojoj se nalazi kafana ‘Kod slavine’”. Novi “siposimum” jedva dočeka ovu vest i kao da nikome od njih danima nije silazila sa usana. Emil Savić, kojem bi se “vreća šala i dosetaka otvarala da sve seva čim bi se kucnuo čašom sa nekim”, upriliči prvu zgodu da Joci Kišu (Zmaju) napravi “čarlamu”. Uz to, ko ga znao kako, o tom neobičnom izboru baš te kuće za lekarsku ordinaciju čulo se čak i do Beča.

Ilija Ognjanović, tad još student medicine, čim je dočuo da je novi novosadski laringolog otvorio ordinaciju u kući “Kod slavine” (takvu je naziv imala i sama kuća), pošalje odmah telegram Zmaju u kojem mu “čestita što je pronašao tako lako, kao Kolumbovo jaje, najpodesniji način za lečenje grla-slavinom”. Uskoro se čulo i za taj telegram i o njemu se pričalo danima.

Uđe jedne večeri Zmaj u “Belu lađu” da se nađe sa starim poznanicima. Znao je čak i za kojim će ih stolom naći…Sede dostojanstveno, a razgovor odmah poče o novom zanimanju. Sedi Zmaj u pročelju, a društvo naćulilo uši i pažljivo sluša. Samo se Emil Savić zagonetno smeška. Kad Zmaj završi, ubaci se on kao iz vedra neba:

 - A gde ti je ordinacija ?

Zmaj će na to spokojno:

 - U zgradi “Kod slavine”!

 - Boga ti, Joco, - nasmeja se Emil, onda sam ti ja najčešći pacijent!

Zmaj se i sam nasmeje, ali Savić mu ne dade da dođe do reči:

 - Čujem da ti je stigla čestitka iz Beča?

 - Na čega ciljaš ? Telegram !

 - Da, Abukazem se našalio…Smeh i kikot.

I tako Zmaj poče da leči “Kod slavine”, a kroz neko vreme se iz Beča vrati i Ilija Ognjanović Abukazem sa titulom doktora medicine.

U to vreme ono malo “kamilaša”, starih naravno, što ih je još preostalo, svraćalo je sve više u “Belu lađu”, a predvodio ih je Svetozar Miletić. Tu su se šale počele pretvarati u ozbiljne razgovore, mada je još uvek bilo vremena za “vic”. Tu je sada navraćao i Miša Dimitrijević, za koga savremenici vele da se “najslađe smejao” i da je bio “slatkog smeja”. Znajući da Miletić i pokojni Branko Radičević u onoj borbi za reformu jezika nisu bili istog gledišta, pa je u “Srpskom narodnom listu” štampana pod uticajem Miletića i poznata “Ograda” jednog dela požunske omladine protiv Brankove pesme “Put”. Miša Dimitrijević iskoristi jedan susret kod “Bele lađe” da sa Miletićem iz prve ruke čuje njegovo lično mišljenje o Branku Radičeviću. Koji su bolje poznavali Miletića i Branka, znali su dobro da među njima nije moglo biti prijateljstva. No, bilo je i drugih mišljenja. Radoznao kakav je bio, Dimitrijević zapita Miletića:

 - Jeste li se poznavali sa Brankom ?

 - Jesam, dabome !

 - Pa kakav je bio u privatnom životu ?

 - Bio je među omladinom priznat i uvažen. No, ja se sa njim nisam mnogo družio. Meni se upravo nije dopadao. Bio je suviše frivolan !

To je dakle bilo privatno mišljenje Miletića o pokojnom pesniku, a zabeležio ga je Miša Dimitrijević (1846-1889), jedan od prvaka Srpske liberalne stranke u Austo-Ugarskoj i urednik lista “Branik”, u svome listu broj 82. iz 1887. godine, pod naslovom “Na Brankov dan”.

No, vratimo se mi našem Abukazemu. Polovinom sedamdesetih godina XIX veka, vrativši se sa studija u Beču kao svršeni lekar, u Zmajevom društvu sve češće se viđao Ilija Ognjanović – Abukazem (za neke gajdaše i svirce samo “Abu”). Već 1874. godine preuzeo je uredništvo lista “Javor”, koji je kako se vidi iz jednog oglasa knjižare Luke Jocića u Novom Sadu, “izlazio u izdavanju ove knjižare” i “bio list za zabavu, pouku, književnost”, dok mu je vlasnik bio Zmaj-Jovan Jovanović, a urednik Ilija Ognjanović-Abukazem. Uz to sledi i napomena da je “Javor” jedini srpski beletristički list koji izlazi svake nedelje i to najurednije”, a štampa ga štamparija Arse Pajevića u Dunavskoj ulici u Novom Sadu” (kuća gde je danas Gradska biblioteka).

Ima jedno Abukazemovo sećanje, književno uobličeno, na jedne svatove od pre oko vek i po, na koje je on čak do Vukovara išao, vozeći se parobrodom “Albert”.

Donde, do Vukovara pratila ih je proletnja kiša, a da vreme skrate “češljali” su karte, zbog čega se na vukovarsko pristanište iskrcao sa olakšanim buđelarom…Sve pada u zaborav kada je iz jedne kuće u “starom” Vukovaru čuo izdaleka gajde i poznate pesme…

Za tog gajdaša, “gospodina Arsu Milića iz Šida”, danas retko ko zna. Za njega Ognjanović kaže “da mu ravna nema na daleko”. I on je, kao nekad “Iz Kumana Jaša”, sam sastavljao pesme koje je pevao uz gajde, kao njegov prethodnik uz “egede”. Milićeva je i ona stara pesma o Irižanima:

“Irižanin svaki dan

Mole Boga za ajliban

Da napravi put do Beča,

Da prodaju kreča”.

Uz svirku gajdi uvukoše Abukazema u kuću. Tu je imao šta i da vidi: “Društvo je bilo tako veselo i gostoljubivo, da sam pomislio da sam usred Sentomaša kod “Bande”, ili u Somboru kod “Čelikovića”.

Tu geografiju kafanskih uzvi Abukazem je dobro poznavao! Ono što je u vukovarskim svatovima za njega beše ponajneobičnije, bio je neki čudan kum. “Svatovski kum je imao neki osobit i dosad nepoznat metod u nuđenju gostiju da piju. Držao je u ruci neku pozamašnu batinu, pa je svakom stavljao na volju ili da pije, ili da bude po leđi (malo više ili niže) odalamljen. Dakle, vidi se da je u tim svatovima mogao svaki po svojoj volji uživati, a kolo se ovde igralo klečeći!”

Bilo je još toga mnogo čime se Abukazem oduševio u tim svatovima, a ponajviše jednom pesmom gajdaša Arse:

“Vukovaru, varošice mala,

Srce mi se deli na dva tala.

Srce mi se oće da zapali.

Kad se setim vukovarski frajli”.

Sve u svemu, ti svatovi behu pravi urnebes, a zvanice se vratiše u Novi Sad brzom plovidbom, ispraćeni do pristaništa gajdašem…A brod se, kako je Abukazem zapisao…zvao “Orijent”.

 

Autor: Zoran Knežev, hroničar i publicista

 

Izvori:

  • “Šetnje po Novom Sadu”
  • “Javor”
  • “Branik”

Fotografije:

  • digitalna kolekcija autora
7
67

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)