Vasa Stajkić, operski prvak: Novi Sad ne bi trebalo da žuri da postane velegrad

Vasa Stajkić, operski prvak: Novi Sad ne bi trebalo da žuri da postane velegrad

S harizmatičnim operskim umetnikom pričamo o odrastanju, školovanju, novosadskoj, beogradskoj i italijanskoj publici, o tome kako je pevanje zapravo fizički posao i o onome što (ne) bi menjao u rodnom gradu…


Bariton, prvak Opere, rođen u Novom Sadu 1978. godine, Vasa Stajkić za naš portal otkriva da mu je tokom odrastanja košarka bila najveća ljubav. Iako ga je, kako kaže, brat “zatrovao” tim sportom, pevanje je presudilo, jer ga nije bilo "blam" da pusti glas u horu. Nekoliko godina kasnije, suze su izgleda bile krive za sve, pa su presudile da Stajkić korača scenom i dođe do godišnje nagrade Srpskog narodnog pozorišta.


Kako pamtite period odrastanja i koji deo Novog Sada Vam je posebno drag?

- Pre nego što je moja porodica kupila stan u Petrovaradinu, živeli smo prvo na Telepu i Novom naselju. Sećam se polaska u prvi razred osnovne škole, crvenih marama i držanja zastave u prvom redu ispred svog razreda. Odrastanje “među zgradama” ima svoje prednosti i mane koje, kao klinac, u tom momentu nisam video. Za mene je ekipa bila najvažnija, a imao sam veliku ekipu. U to vreme nije bilo mobilnih telefona i kompjuteri su tek počeli da se pojavljuju, pa smo svaki slobodan trenutak provodili u bloku i oko njega vozeći bicikle, igrajući fudbal, košarku, žmurke, “rata”… Sa roditeljima bismo išli u grad potpuno ”skockani” i šetali Dunavskom i Zmaj Jovinom, jeli sladoled u poslastičarnici “City”. Za mog brata i mene je to bio potpuno bezbrižan period odrastanja. Prvi razred sam ipak završio u OŠ “Vladimir Nazor” u Malinovoj ulici u Petrovaradinu. Tu sam stekao nove drugare. Neki od njih su mi i danas dobri prijatelji sa kojima se viđam. Iz tog razloga ne bi mogao da izdvojim posebno neki deo Novog Sada. Ja sam rastao u svim njegovima delovima i zato je Novi Sad moj grad.


"Dečko, je l' to harfa?"


Jeste li interesovanje za scenu pokazali u danima dok ste bili u školskoj klupi ili kasnije?

-Interesovanje za muziku sam pokazao ranije, a za scenu zapravo mnogo kasnije. U osnovnoj školi moja učiteljica muzičkog Jelena Jeremić je primetila na horu da me nije “blam” da pevam i da imam sluha, pa me je vrbovala da dođem kod nje u muzičku školu “Isidor Bajić” i da vidim hornu. Tako je sve počelo, a da nisam bio ni svestan već sam krenuo u muzičku školu uporedo sa osnovnom. Svaki treći dan sam išao u grad “trojkom” i nosio sa sobom ogroman kofer u kojem je bila horna. Sećam se i danas pitanja u autobusu, "Dečko, je l’ to harfa?". U tom trenutku pevanje mi nije bilo čak ni interesantno. Jedino što me je zanimalo bila je košarka!


Gde ste se školovali i kada ste počeli da radite u Srpskom narodnom pozorištu?
 

- Srednju muzičku sam upisao bukvalno zato što nisam imao izbora. Hornu sam vežbao samo onoliko koliko sam morao. Iako sam bio talentovan, profesorka Jelena Jeremić mi je rekla da me neće primiti u njenu klasu u srednjoj zato što sam lenj i ne vežbam dovoljno. U školi sam bio popustio i nisam bio spreman za gimnaziju, pa je jedina opcija bila da upišem teoretski odsek u muzičkoj. Te godine prijemni je bio lak i tako sam upisao muzičku. Teoretski odsek se, kao što i sam naziv kaže, bavi uglavnom teorijom muzike. To meni uopšte nije bilo interesantno ali tek sada vidim koliko je bilo neophodno i dobro što sam imao solidno predznanje pre nego što sam počeo ozbiljno da se bavim pevanjem. Za vreme srednje škole sam počeo da pevam u crkvenom horu “Sveti Georgije” samo zato što je moj jako dobar drugar iz razreda Boris Petronje počeo da ide aktivno. Tada smo dosta putovali sa horom i u samom horu je već bilo dosta njih koji su učili pevanje u srednjoj. Jedne godine smo snimali CD na Oplencu i sećam se da sam gledao koncert Tri tenora na kojem sam prvi put čuo ariju "Kanija" iz Pajaca. Plakao sam kao malo dete. Volim da verujem da je to bio presudni moment u kojem sam odlučio da ću početi da učim pevanje. Želeo sam da budem tenor! Od tog momenta stvari su išle jako brzo. U prvih par godina sam dobijao prve nagrade na takmičenjima i već 1999. godine sam dobio prvi ugovor u SNP-u.
 

Pevanje se uči ceo život i to je fizički posao


Da li je i koliko bio trnovit put od školovanja do godišnje nagrade SNP?
 

- Pevanje se uči ceo život i to je fizički posao! To su dve jako važne stvari koje svako mora da zna. Potrebno je ogromno strpljenje i disciplina. Pevač ceo život uči da peva i stalno kroz karijeru nailazi na nove probleme. Naše telo je takođe naš instrument, a ne samo grlo kako bi neko mislio. Kroz sve procese odrastanja, sazrevanja i starenja naše telo nam stalno postavlja nove zadatke u kojima moramo da se prilagodimo kako bi održali dobru pevačku kondiciju. Upravo zato je pevanje teško ali i izuzetno zanimljivo i dinamično. Slagao bih ako bi vam rekao da je sve šareno i lepo. Tu su godine i godine rada na sebi pre nego što se uopšte zakorači na scenu i uradi dobar posao u jednoj od glavnih uloga kako bi se dobila godišnja nagrada. Naravno da niko od nas to ne radi zbog nagrade, ali je lepo ako pozorište prepozna vaš trud.



Koja uloga Vam je najzahtevnija, najinteresantnija, omiljena i zbog čega ?

-To vam je kao da pitate roditelje, “Koje vam je omiljeno dete?!”. Tokom karijere mi imamo jako puno “dece” na kojima trošimo krv i znoj. Neke uloge budu uspešne, a neke manje ali to ne znači da ih ne volimo. Mogu vam reći da su neke od njih bile velike i važne kao što su Don Đovani, Figaro u Seviljskom Berberinu, Simon Bokanegra, Marcelo u Boemima…Razlozi su uvek različiti. Nekad je u pitanju lepota same muzike, nekada lepota karaktera koji tumačite.

 Ko smo mi da rušimo snove deteta koje ima četiri godine?


Kako komentarišete takmičenja dece, mladih koja se emituju na televiziji i komentare ljudi iz sveta šou biznisa koji su njima upućeni ?

- Sve je to šou biznis! U takvom svetu je profit glavna stvar. Deca danas su drugačija od moje generacije i čini mi se da odlično podnose i shvataju taj veliki cirkus. Vidim da su neka deca zaista neverovatno talentovana za pevanje i scenu i to pokazuju već sa tri, četiri godine! Zaista neverovatno! Ono što je po meni jako bitno u celoj priči jeste da ta deca dobiju svu moguću podršku roditelja i da imaju koliko toliko normalno odrastanje. Neka od dece su bukvalno gurnuta u čitavu priču od strane roditelja i njihovih učitelja pevanja i tu se traži neki način da deca postanu zvezde i zarađuju ogromne pare. Za takvu decu je to ogroman stres i to je ono što me plaši i ljuti. Vrlo često i sami komentari pojednih ljudi iz šou biznisa mogu da budu neprimereni – neretko su i nekompetentni da stručno komentarišu – i kao takvi ruše snove male dece. Ko smo mi da rušimo snove deteta koje ima četiri godine?


Da li biste pristali da budete deo takvog takmičenja u ulozi žirija i ukoliko ne, iz kog razloga?

- Nisam siguran. Verovatno bi zavisilo od toga kakvo je takmičenje. U svom životu sam se naslušao svih žanrova muzike i mislim da bih mogao da budem objektivan ali i blag, s obzirom na to da sam i sâm roditelj.



Kakva je novosadska publika koj dolazi u SNP-?

- Novosadska publika je veoma zahvalna ali moram reći i dosta neobrazovana, barem po pitanju operske literature. Čini mi se da se u prethodnim decenijama nije negovala operska publika na pravi način i tako smo je vremenom izgubili. Ljudi su danas pritisnuti različitim vrstama obaveza i problema i nemaju puno vremena za opuštanje. Skloni su brzoj hrani, zabavi i svemu što je brzo. Opera to nije.


Radite u Beogradu i u Italiji – koliko je teško sve uskladiti i u kojim ulogama Vas tamošnja publika može videti, slušati…?

- Trenutno sam u Italiji, na festivalu “Della valle d`Itria”. Ovo je moj debi u Italiji, tako da se nadam da je to tek početak saradnje sa njima. Sam Festival postoji već 44 godine i ima veliku tradiciju na kojem su pevali mnogi velikani operske scene (Sesto Bruscantini, Grace Bumbry, Giuseppe Giacomini, Robert Lloyd, Ferruccio Furlanetto, Alessandro Corbelli, Enzo Dara, Daniela Dessi, Pietro Spagnoli…) Ovde sam radio u novoj produkciji Vakaijeve opera, “Romeo i Julija” i pevao sam jedan koncert pod dirigentskom palicom Fabia Luisija. Srećom, festivali se dešavaju leti pa je to vreme kada sam na godišnjem odmoru u matičnom pozorištu. Svakako je dobra organizacija ključ uspeha ali je takođe jako bitno da imate podršku i razumevanje porodice. S obzirom na to da radim u Novom Sadu, a živim u Beogradu sa porodicom, oni su ti koji često ostanu uskraćeni.

U Italji je  je normalna stvar da pevač ili predstava budu "dočekani na nož" 


Koliko se i da li se novosadska, beogradska i italijanska publika razlikuju i u čemu?

- Novosadska i beogradska publika su veoma slične. Italijanska publika, naprotiv, zna da bude nemilosrdna. Ovde je to nacionalna stvar. Ljudi su rasli uz ovu muziku i naravno da im je lako da prepoznaju da li je nešto kvalitetno ili ne. Ovde je normalna stvar da pevač ili predstava budu "dočekani na nož" od strane kritike i publike. Čak i zvezde operske scene mogu biti izviždane ukoliko imaju loše veče, nema pardona. Drago mi je što vidim kod njih taj entuzijazam što se tiče opere i što brane nacionalne interese i kulturnu baštinu. Žao mi je što i mi nismo takvi!



Šta biste menjali u Novom Sadu i zbog čega?
 

-Trudio bih se da se Novi Sad više uopšte ne menja. Barem ne po svaku cenu i samo zarad profita. Jezgro Novog Sada bi moralo da ostane onakvo kakvo je bilo u prošlosti. Dosta toga je već uništeno, ali Novi Sad ima veliki potencijal i ne bi trebalo da žuri da postane velegrad ili da se ugleda na takve. Trebalo bi pod hitno zatvoriti saobraćaj u širem centru i napraviti veću pešačku zonu i sve to povezati sa Petrovaradinskom tvrđavom. Takođe bi trebalo napraviti jednu ozbiljnu koncertnu dvoranu !

 Novi Sad ne bi trebalo da se menja po svaku cenu i samo zarad profita


Kada ste odlučili da odete iz rodnog grada?
 

- Onog momenta kada smo supruga i ja osnovali porodicu bilo je jasno da ćemo morati da živimo u Beogradu. Ona je već imala dete iz prethodnog braka i posao koji ne bi mogla da ostavi. Meni je ipak bilo daleko jednostavnije. Sada pored Mimi imamo još dve devojčice i postali smo prilično vezani za Beograd. Sumnjam da ću se ikada vratiti u Novi Sad.


 
Jeste li razmišljali da se bavite nekim drugim zanimanjem? Šta bi to bilo i zbog čega?

-Mislim da je ovo bila sudbina. Sve me je nekako vodilo ka muzici, a ja sam u glavi bio košarkaš. Rastao sam uz brata koji me je bukvalno "otrovao" košarkom. Moja generacija je rasla gledajući Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Vladu Divca… Jugoslavija je bila košarkaška velesila. U tom trenutku u Americi su igrale najveće zvezde NBA lige kao što su Majkl Džordan, Medžik Džonson. Moja soba je bila oblepljena posterima Majkla Džordana. Zidovi se nisu mogli videti osim plafona. Sanjao sam da postanem košarkaš i ako sam u životu trebao da postanem nešto drugo, mislim da bi bio to.

Sve me je vodilo ka muzici, a ja sam u glavi bio košarkaš


Šta biste savetovali svojim mlađim kolegama ?

- Strpljenje i vera u sebe! Današnje generacije mladih pevača imaju težak zadatak. Hiperprodukcija pevača je u toku i sve je teže napraviti karijeru i uopšte naći posao. Pevač je nekada bukvalno morao da zna samo da peva dobro i već je bio na dobrom putu. Danas pevač mora da zna da peva, da dobro izgleda, da je odličan muzičar, glumac, da je harizmatičan… puno toga danas odlučuje. Pored svega ovoga možda najbitnija stvar i ne mogu dovoljno da podvučem i naglasim koliko je važno – učite jezike! Barem dva!


Gde se najradije opuštate u Novom Sadu ?

- Bilo gde, samo je bitno da je sa dobrim društvom! Tvrđava i bilo gde na Dunavu su uvek dobar izbor. Nekada je postojao klub “Trema” gde sam rado sedeo posle probe ili predstave ali sada ne radi. Sada me možete sresti u “Loftu”, “Trčiki”, “Kombinatu”, “Invicta pabu”. To su lokali u koje imam poverenje.


IZUZETAN KAO DON ĐOVANI, BOKANEGRA, KNEZ IVO...

Vasa Stajkić studije je počeo na Odseku za solo pevanje Akademije umetnosti u Novom Sadu, u klasi prof. Milice Stojadinović, a nastavio na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Violete Pančetović Radaković.

Od 2001. godine je stalni član Opere Srpskog narodnog pozorišta.

Za izuzetno umetničko ostvarenje, ulogu Don Đovanija u istoimenoj Mocartovoj operi, 2009. godine bio je dobitnik je godišnje nagrade SNP-a, a istim priznanjem nagrađen je  i za skladnu i ubedljivu kreaciju lika Simona Bokanegre u istoimenoj operi Đuzepea Verdija 2014, te za ulogu Kneza Ive na koncertnom izvođenju opere Knez Ivo od Semberije Isidora Bajića 2016. godine.


Razgovarala: Slađana Aničić
Foto: Privatna arhiva Vase Stajkića, Srpsko narodno pozorište (Miomir Polzović)

Oceni vest:
17
0

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Ivana

    pre 2069 dana i 10 sati

    Naravno, Novom Sadu treba ozbiljna koncertna dvorana, a ne 5. trzni centar. Ali to kada bi se gledale potrebe gradjana, a ne potkupljivih pojedinaca.

    Oceni komentar:
    1
    8