Sava Savić, novinar: Rat je veliko zlo, u kojem običan narod i sirotinja najviše nagrabuse

Sava Savić, novinar: Rat je veliko zlo, u kojem običan narod i sirotinja najviše nagrabuse

Bez sumnje, Sava Savić je jedan od najvernijih pratilaca FK Vojvodina, ali i pedantnih hroničara novosadske punk scene s kraja 70-ih godina. Rođen je 1966. u Novom Sadu, zvanično je diplomirani sociolog, ali već 25 godina radi kao novinar u novosadskom listu “Dnevnik“.

Razgovor za mojnovisad.com počinje pričom o najzanimljivijim anegdotama odrastanja kraj sajmišta, krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog veka, pa sve do velikih turbulencija koje su usledile zloglasnih 90-ih.

- Kao kroz maglu sećam se Podbare i ulice Bele njive, gde smo živeli kao podstanari. Oko ’69. selimo se u Mičurinovu, u jednu od prvih zgrada izgrađenih preko puta Sajma. Mahom su tu sve bile radničke porodice, pa smo tako i zvali roditelje jedni drugih – čika železničar, čika krojač, čika moler, čika šofer... U najranijem uzrastu, od nas dece retko ko je išao u jaslice, čuvale su nas komšijske bake. U prizemljima su živele stare partizanke sa spomenicama i svaki od nas klinaca je imao svoju ličnu “guvernantu“. Mene je na prizemlju čuvala baka Mileva, Stevu na prvom baka Boja, Bobu Miloševića baka Pava, a Mileta Đukanovića baka Desa. Vrlo interesantna organizacija, netipična za današnje vreme. Još pre šest sati naši roditelji su kretali na posao, otac je radio u “Novitetu“, a mama u “22. decembru“ i ATP “Vojvodina“. Lepo smo živeli i u to doba bili deo standardne srednje klase, koje u našem društvu već dugo nema. Većina dece iz komšiluka imala su sličnu priču. 70-e pamtim kao zlatne godine, kada je ponešto moglo i da se odvoji u stranu. ’74. otac je kupio čuvenog “tristaća“, koji je zamenio pomalo isluženog “fiću“. Sećam se kako ga je sa Sajma dovezao na parking ispred naše zgrade i nas u čudu zalepljene na prozore. 17 puta nas je verni “tristać“ vozio do mora, a sada već sedam godina nisam bio na letovanju. Prekretnica u normalnom i relativno bezbrižnom životu dogodila mi se u noći između srede i četvrtka, 12. i 13. septembra, kada su u gluvo doba ’91. zakucali vojni pozivari. Nije mi bilo svejedno, ali sam se odazvao, rukovodeći se položenom zakletvom tadašnjoj Jugoslaviji i JNA. Momenat kada nam je podeljena bojeva municija bio je možda najpotresniji momenat moje mladosti. ’Drugovi, sutra ujutru vas čeka topao čaj’, ponosno nam se obratio jedan od kapetana. Iz normalnog života, u kojem nije bilo ničeg previše, ali svega dovoljno, odjednom smo trebali da se radujemo toplom čaju. Srećom, nisam učestvovao u borbenim dejstvima, nisam ispalio ni metak, bio sam vezista u pozadinskom bataljonu. Ipak, osetio sam koliko je rat veliko zlo, u kojem običan narod i sirotinja najviše nagrabusi.

Kako je teklo tvoje školovanje i šta te je navelo na novinarski poziv?

- Sva družina iz komšiluka išla u je u Osnovnu školu Petefi Šandor, ali tu počinje da se stvara i nova ekipa. Početak šestog razreda, jesen, počinjemo da se susrećemo sa novim društvenim fenomenom – punkom. Sex Pistols,  Ramones, Pekinška patka počinju sve češće da se spominju ’78. godine. Mladenu i Stevici roditelji kupuju prve gitare, koje su ovi nesebično delili sa svima. Malo posle toga Geak dobija bubnjeve, a utom počinju i prve ozbiljnije probe i međusobne sviračke kombinacije. Iz tog eksperimentisanja prvo su se izrodili Crkveni pacovi, a zatim i Neon vojnik, koji je meni ostao u najdražem sećanju. Tada počinju i prvi izlasci, ispred “Muzičkog magazina“ i “Jugotona“ u Dunavskoj ulici, kod nekadašnjeg bioskopa “Jadran“ i na Keju. U jasnom sećanju ostale su mi i naše čuvene igranke koje smo petkom, od osam do deset, priređivali u zamračenoj prostoriji mesne zajednice. Sjajno vreme i sjajno druženje, period koji pamtim po mnogo toga lepog. Nažalost, neki od mojih najboljih drugara počinju da eksperimentišu sa narkoticima, čega sam se kao fudbaler i hokejaš strogo klonio. Neki su se zaustavili na vreme, ali je deo društva prešao granicu “rekreativnog“ pušenja trave. U toj grupi bio je i moj dugogodišnji najbolji drugar Mladen Sivački. Dosta kasnije, ali u svakom slučaju prerano, ta ga je “zabava“ koštala života.Uveliko smo već svirali i imali svoje bendove, kada smo upisali Karlovačku gimnaziju. Tu upoznajemo mnogo novih likova i opet nas je sve, na neki način, spojila muzika, sport i zezanje. I dan danas, svakog 1. novembra i 15. marta, kada su u Karlovcima bili opšti tulumi, mi se i dalje skupljamo. Uporedo, u isto vreme, družio sam se sa sjajnom ekipom, poznatijom kao “Kvart 79“. Prelazak na fakultet mi je pao prilično teško, iako smo svi odreda upisali Filozofski. Krenuo sam s namerom da upišem istoriju, ali na marksizmu nije bilo prijemnog ispita. Takođe, sociologija i filozofija su bili u sklopu tog smera, nisu postojale zasebne studijske grupe. Celo leto slobodno, nema prijemnog, divni predmeti... Nas osmoro je upisalo marksizam, kad ne lezi vraže, na apsolventskoj godini ukidaju nam smer. U međuvremenu se silna ludila dešavaju – rat, mobilizacija, ženidba... 91. godine javljam se na Dnevnikov oglas za honorarni posao, a prvo zaduženje mi je bilo da vikendom kucam tabele fudbalskih liga i programe i satnice fudbalskih utakmica. Neko od starijih kolega je otišao na godišnji odmor, a meni se ukazala prilika da napišem svoju prvu objavljenu vest o skijanju na vodi. Nesreća je bila da sam u novinarsku priču upao u vrlo nesrećno vreme, pa su preko noći plate honoraraca sa 500 maraka spale na dve marke.  Ipak, bio sam uporan i strpljiv i radio po više poslova u isto vreme. Sportsko novinarstvo je bilo ono što me je ispunjavalo, što se u mom radu moglo i primetiti. Čitaoci su počeli da pričaju o mojim analitičkim fudbalskim tekstovima.

Kako je došlo do toga da pratiš FK Vojvodina i to da 17 godina svoje novinarske karijere posvetiš isključivo belo-crvenima?

- Prvi ozbiljan tekst o Vojvodini napisao sam 93, kada me je Laza Bakmaz poslao na prijateljsku utakmicu sa Radom. Tadašnji urednik mu zamera na tome što je honorarca poslao da izveštava o Vojvodini, a Laza, siguran u moje kvalitete, podmeće svoja leđa i za rad Save Savića daje svoju punu garanciju. Ja sam mu izuzetno zahvalan na poverenju koje je imao u mene. Kada je prelazio na televiziju i mesto Vošinog izveštača ostalo upražnjeno, prvo je upro prstom na mene. Te ’94. sam i prvi put primljen u radni odnos. Novembra  2011. godine izveštavam sa svoje poslednje Vošine utakmice u Užicu, kada uredništvo Dnevnika na moje mesto postavlja kolegu iz sportske rubrike. Danas imamo takoreći celu stranu posvećenu Vojvodini, za koju ne kažem da je loše napisana, ali u njoj ima malo fudbalske suštine. To je Dunav koji mirno teče, u kojem nema ni jednog talasa i u kojem je sve opušteno, a iskreno ne znam koji čitalac ima živaca da to sve pročita. Umesto mene, kao osvedočenog fudbalskog novinara, došao je najbolji košarkaški novinar, a slične sulude rotacije umanjile su kredibilitet Dnevnikove sportske rubrike.

Na koliko si mečeva pratio Vojvodinu i koliko evropskih zemalja sa njima zajedno posetio?

- Sa Vojvodinom i reprezentacijom sigurno sam obišao preko 20 evropskih zemalja. Zauvek ću žaliti što sam neozbiljnošću drugih propustio da odem na Svetsko prvenstvo u Južnu Afriku, iako sam bio jedini akreditovani novinar sa područja Vojvodine. Kada sam ukazao na sve propuste i izneverena obećanja, kreće i moj sunovrat. Moje ime i moji tekstovi sigurno će ostati zabeleženi na vidnom mestu u istoriji Dnevnikovog sportskog novinarstva, a pojedinci koji su odlučivali o mojoj sudbini neka i dalje rade kako misle da treba. Prebačen sam u web redakciju, počeo da radim po smenama i odjednom izgubio onaj novinarski ritam koji te konstantno okupira raznim dešavanjima. Ipak, ispostavilo se da to ima i dobrih strana. Odjednom sam imao mnogo više slobodnog vremena, a dobio sam priliku i da završim davno započeti fakultet. Profesori su imali razumevanja za mene, a ja sam njihovo poverenje maksimalno opravdao, položivši razliku od 12 ispita. Ponosan sam što sam 18. juna 2014. konačno dimplomirao, sa temom “Obavezni otkup u Vojvodini – nužna ekonomska mera, ili ideološki pritisak na seljaka“. Do 2015. imao sam oko hiljadu novinskih tekstova, a od toga sigurno 750 fudbalskih. Sigurno sam ispratio između 600 i 700 Vošinih mečeva. Ja sam svoj vrhunac u Dnevniku dostigao, a on je bio da pratim FK Vojvodina.

U kooperaciji sa Igorom Todorovićem Zgroom napisao si, slobodno možemo reći, kapitalnu verziju novosadskog punka, u periodu od 1978. do 2013. Kako je došlo do ideje za stvaranje knjige kao što je “NS punk verzija“ i da li ste očekivali da će doživeti čak tri izdanja?

- Bila je sredina novembra 2003. godine, a nakon posla u Dnevniku krenuo sam ka Panteliji da pogledam dokumetarac  o mojoj omiljenoj grupi The Clash – “West Way To The World“. Uživao sam u filmu, sećanja su počela da mi naviru i celo tinejdžerstvo mi se vratilo za tih stotinak minuta. Na putu kući u glavi mi se vrteo film tog najlepšeg perioda života. Supruga i deca su već spavali, a ja sam seo da pišem. Tup, tup, tup po računaru i tako do pred samo svitanje. Materijal je bio ozbiljan, pokazao sam ga mom dobrom prijatelju Zgrou, koji je bio oduševljen. Prvobitna ideja mi je bila da izdam fanzin, kao omaž i svedočanstvo Mučurinovoj ulici, našoj Osnovnoj školi, Crkvenim pacovima, Goji, Mladenu, Stevici, Geaku, Željku... o punku generalno, onakvim kakvim smo ga mi doživeli i kakvim ga manje-više živimo i danas. ’Zbog čega ne napišeš knjigu’, upitao me je Zgro? Rekoh mu da za knjigu, ipak, nisam imao dovoljno materijala, na šta mi je on čvrstvo obećao da će se pobrinuti da ga bude dovoljno. Zasukali smo rukave i sigurno naredne dve godine pisali, prikupljali materijale i pronalazili stare kontakte. Naišli smo na odličan odziv, uz minimalno skepticizma. Oživeli smo gradsku scenu gotovo dobrih deset godina.

Da li misliš da će biti prostora i da ćete imati snage za nova izdanja?

- Nisam  verovao ni da će ih biti ovoliko. Prva dva izdanja izbačena su u dva meseca i prosto su planula. Pokupili smo more dobrih recenzija, a jedna od onih na koju sam ponosan je od Teofila Pančića, pošto je stigla dok sam izveštavao sa Svetskog prvenstva u Nemačkoj. Ako se ukaže potreba na tržištu i ako bude postajalo interesovanja, biće i četvrtog izdanja. Moj entuzijazam je na istom nivou kao i posle spomenute projekcije u Panteliji, ali lično bih voleo ako bi se u priču uključio i neko treći i mlađi, ko će moći da je nadogradi.

Hipotetički govoreći, koga bi od svojih starih muzičkih heroja najviše voleo da (ponovo) gledaš?

- Moja velika želja je da se ponovo okupi Neon vojnik i da barem snimimo naš materijal, kako bi ga sačuvali od zaborava. Imali smo devet odličnih pesama, ali nikada studijski zabeleženih. Bend koji bih voleo ponovo da gledam je Van kontrole, u za mene neprikosnovenoj postavi sa Dragusom, Nešom, Sirom i Stevicom. Od stranih bendova nisam gledao Clash, što mi je jako žao. Od trenutno aktivnih, koje nisam imao prilike da uživo gledam, izdvojio bih Stiff Little Fingers i Bad Manners.

Da li i dalje nađeš vremena za otkrivanje nove muzike i da li te je nešto skoro oduševilo?

- Sam ne “bunarim“ novu muziku, uglavnom mi drugi puštaju, pa se detaljnije zadubim ako mi se dopadne. Impresioniran sam bio koncertom benda Vodka Juniors u Društvenom centru. Poslednje što mi se izuzetno dopalo, a da nije punk, i što sam par godina intenzivno slušao bili su Franz Ferdinand. Takođe, od novijih bendova prijaju mi Florence & the Machine, pošto mi zvuče kao moderni nastavak Siouxsie and the Banshees.

Ko su za tebe novosadske gradske face?

- Moraću da citiram svog mlađeg uvaženog kolegu Miodraga Sovilja. Faca je svako ko ima svoje ’ja’, svoje mišljenje, svoj stav i ne podleže lažnim autoritetima. Po toj definiciji, imponuje mi ako mene neko smatra gradskom facom. Termin gradske legende ima daleko veću težinu i daleko oštrije kriterijume. Novosadske legende za mene su Slobodan Tišma, lik koji nikada i ni po čemu nije iskoračio iz svog okvira, ostao je običan čovek, a u svojoj branši napravio značajne stvari. Kao gradsku legendu izdvojio bih i Miroslava Vislavskog, časnog čoveka, borca za svoje ’ja’ i borca protiv “demokratskog“ establišmenta. Od sportista, za mene su to stonoteniseri Zlatko Kesler i Borislava Perić Ranković, osvajači zlatnih medalja na Paraolimpijskim igrama. 

FUDBALSKA KARIJERA: Od 78. do 81. igrao sam u Novom Sadu, a godinu dana sam bio i kapiten pionirske ekipe. Posle toga je krenula srednja škola i sve što ide uz adolescentsko doba, pa sam u tom periodu prestao da igram. U vojsci sam redovno igrao fudbal i doterao liniju. U tom periodu se kod mene stvorila velika dilema – ili da igram fudbal, ili da sviram. Igralište na Sajmištu mi je bilo blizu kuće, pa sam prelomio na tu stranu. Od 86. do 91. igrao sam u FK Grafičar, kada sam natovario kile, povredio tetivu i prestao sa aktivnim fudbalom. Danas mi jako fali rekreativno igranje fudbala sa drugarima, ali zato ponekad sa njima odem na pecanje. 

Oceni vest:
26
2

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Bilja

    pre 2743 dana i 9 sati

    Ovaj tekst je bas osvezio! Zadovoljstvo mi je bilo da citam o ovako istrajnoj, pravoj, vrhunskoj novosadskoj faci! Bravo Savo!

    Oceni komentar:
    0
    12
  • Drakac

    pre 2743 dana i 3 sata

    U poplavi sveopsteg turbo folk ludila i mentalne agresije textovi o dragim ljudima koju ispisuju kakvu takvu istoriju grada dodje jao melem.Sava spada u tu istoriju.Njegovi textovi su laka stiva i pretstavljaju vec u neku ruku lektiru.Savo praticemo te u dalje.

    Oceni komentar:
    1
    29
  • Mirko

    pre 2742 dana i 20 sati

    DRAKAC je legenda !!!

    Oceni komentar:
    2
    18
  • Srki

    pre 2742 dana i 19 sati

    Drakac je prava i najveća GRADSKA FACA !!!

    Oceni komentar:
    1
    16
  • Крца

    pre 2742 dana i 16 sati

    Браво за Дракца.

    Oceni komentar:
    1
    14
  • @Drakac

    pre 2741 dan i 21 sat

    Svaka ti je ka´u Vladike.

    Oceni komentar:
    1
    15
  • Gliša

    pre 2741 dan i 4 sata

    Sava jeste FACA, ali morate priznati da je DRAKAC NOVOSADSKA NAJ FACA!

    Oceni komentar:
    1
    10
  • Koska

    pre 2740 dana i 21 sat

    Sava je Sava, ali DRAKAC je institucija. (ko udari palac dole na komentare udario strini)

    Oceni komentar:
    0
    9
  • Dusan Spasic

    pre 2739 dana i 22 sata

    Bravo Savicu, majstore. Igrao si fudbal u vojsci i imao liniju. Da to je bilo pre 30 godina u Kninu. Drago mi je sto sam i ja bio deo te ekipe. Pozdrav od Dusana Spasica iz Pirota.

    Oceni komentar:
    0
    13
  • Lale

    pre 2739 dana i 22 sata

    Biljo jeste ovaj tekst osvežio, ali Drakčeva slika je šlag na tortu. Bez Drakca ne bi tekst bio takvo osveženje.

    Oceni komentar:
    3
    7
  • @Lale

    pre 2739 dana i 4 sata

    U pravu si, ali se mora priznati da mu je i komentar vrhunski.

    Oceni komentar:
    1
    4
  • Sava

    pre 2737 dana i 14 sati

    Pozdravljam mog dobrog druga iz JNA Dušana Spasića Piroćanca. Tim malog fudbala: Karajić Rasim (Velika Kladuša), Dušan Spasić (Pirot), Sava Savić (Novi Sad), Mišerić Marjan (Karlovac), Mućaj Valjdet (Peć) i Čarapan, desetar (Kruševac) žario je i palio terenima Knina. :)

    Oceni komentar:
    0
    3
  • Mate

    pre 1944 dana i 14 sati

    Pozdrav za Drakca od Vojvode Beneluksa!! Vidimo se uskoro u Makijatu.

    Oceni komentar:
    0
    1