Milan Radulović: Muzički omladinac sa tri decenije iskustva

Milan Radulović: Muzički omladinac sa tri decenije iskustva

Muzička scena Novog Sada, kada je reč o umetničkoj muzici, zasigurno bi bila daleko oskudnija da nema Novosadskih muzičkih svečanosti (NOMUS), a pogotovo da nema Muzičke omladine Novog Sada, koja je potpisivala organizovanje stotinak koncerata godišnje u našem gradu, a i danas nastoji da i pored mnogobrojnih problema nastavi da dovodi i predstavlja najbolje što umetnička muzika može da ponudi danas. A svega toga ne bi bilo bez Milana Radulovića – Ješka, sekretara MONS-a, čoveka koji je 30 godina rada posvetio onome čime se Novi Sad može sa punim pravom dičiti - kulturnim muzičkim legatom NOMUS-om, manifestacijom koja će se održati od 21. do 28. aprila i ove godine proslaviti 40. rođendan.

– Pošto živimo u vremenima kada je vrlo neizvesno da ćemo doći do 50. rođendana, onda treba obeležiti svaku godišnjicu koja je vredna pažnje, a ovih 40 godina NOMUS-a to zaslužuje – kaže Radulović za mojnovsad.com.

Kako je započeta ta muzička priča zvana NOMUS?

– Prvi festival održan je 23. oktobra 1975. godine pod okriljem Radio Novog Sada i narednih šest godina se odvijao u tom zdanju, a radila ga je Muzička produkcija RTNS. Inicijator toga, kao i drugih lepih stvari u našem gradu u to vreme bio je Anton Eberst, dugogodišnji kulturni poslenik. Podsećam da je u to vreme Radio Novi Sad imao i svoj džez orkestar, veliki tamburaški orkestar, kamerni orkestar , kamerni hor i bio stožer i jedan od glavnih pokretača brojnih manifestacija. Međutim, nakon šest godina festival se ugasio. Grad je pet godina živeo bez festivala , i kako to obično biva, tada se shvatila potreba za njegovim postojanjem, jer nije u gradu bilo festivala klasične muzike. Onda je Muzička omladina Novog Sada, malo po malo, stidljivo pokrenula festival Novosadske muzičke jeseni koji je isključivo bio posvećen mladim muzičkim talentima, pre svega zahvaljujući velikoj ekspanziji mladih muzičkih umetnika pri Akademiji umetnosti u Novom Sadu, posebno na klavirskom odseku. Da podsetimo da su tu bili Jasminka Stanču, Aleksandar Madžar, Kemal Gekić, Rita Kinka... plejada umetnika koja i dan danas koncertira širom Evrope. Pokrenuli smo takav festival koji je bio posvećen mladim muzičkim talentima, dve godine smo ga održavali pod tim imenom i u jesenjem terminu, a onda smo shvatili da možemo i nešto drugačije, više i bolje i obnovili smo ugašeni festival i vratili mu pređašnje ime NOMUS i tako se odvija sve do današnjeg dana.

Kako biste okarakterisali život festivala do danas?

– NOMUS je, naravno, imao svoje uspone i padove kao i svaki festival, prošli smo sve te dečje bolesti. Ekspanzija NOMUS-a počinje 1997. godine kada nastaje festival koji je isključivo posvećen kamernoj muzici. Umetnički direktor u to vreme bio je Ištvan Varga, sjajni violončelista i profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu koji je okupio sjajnu ekipu muzičara ne samo iz naše zemlje, već i sveta koji su tokom devet - deset dana pripremali programe kamerne muzike u kojima su svi stvarno zdušno uživali. Posle toga je došlo bombardovanje , pa se morao menjati i koncept festivala, tako da od 2000. godine NOMUS ima potpuno drugačiji koncept. Nema usku crtu da predstavlja samo kamernu muziku nego je i otvoren prema svim muzičkim žanrovima, a takođe poslednjih godina koristimo priliku da prikazujemo i neke druge umetničke žanrove koji su izuzetno atraktivni, a opet imaju neke veze sa umetničkom muzikom poput Rišara Galijana, Azize Mustafe Zade koja je bia prošle godine. Imamo dosta scenskih sadržaja i mislim da je to nešto što treba gajiti i u budućnosti.

Kad počinje veza izmenu MONS-a i Milana Radulovića?

– Ta veza dugo traje. Ja sam u MONS-u skoro 30 godina , možda i malo više. Počeo sam kao volonter u Muzičkoj omladini kao i mnogi drugi što su dolazili, sasvim slučajno sam došao. To mi se dopalo i evo sebe nalazim u tome i profesionalno. Priča je počela iz čuvene „Rupe“ u ulici Ilije Ognjanovića kod taksi stajališta. To je bio klub u koji je moglo da stane pedesetak ljudi a zahvaljujući programima koje smo to vreme radili, jer tada već nije bila ona Tribina mladih prepoznatljiva po savremenim stremljenjima u umetnosti, okupljali smo muzičke umetnike i taj prostor je postao tesan za sve ono što se događalo u MONS-u. Tu je rođena ideja za prvi novosadski džez festival - Dani džeza u Novom Sadu koji se od 1979. godine pa do 1989. odvijao pod našim okriljem i u našoj organizaciji. Paralelno smo radili i NOMUS i Dane džeza. Kroz džez festival su prodefilovala sjajna imena poput Čet Bejkera, Vokal samita i mnogih drugih prestižnih solista i ansambala, a onda smo shvatili da ne možemo da radimo paralelno dva festivala, da je to suviše veliki teret pre svega za budžet i finansije i odlučili smo se za NOMUS. Novi Sad je takođe živeo par godina bez džez festivala i onda su ga kolege iz Kulturnog centra Novog Sada ponovo pokrenule. I dobro je da Novi Sad ima festival takve vrste muzike.

Imali ste prilike kroz programe da dovodite mnoga važna imena u svetu muzike. Koliko je kroz NOMUS prošlo budućih i afirmisanih zvezda?

– Poslednjih 10-15 godina možemo da kažemo da je NOMUS festival kroz koji su prošla neka od najznačajnijih imena umetničke muzike današnjice. Bili smo u prilici da dovedemo čuveni ansambl „Kremerata Baltika“, moskovske soliste, fantastičnog turskog pijanistu i kompozitora Fazila Saja, brojne ansamble iz Rusije. Bila je Kraljevska filharmonija iz Stokholma sa svojim dirigentom Alanom Gilbertom, koji je sada šef dirigent Njujorške filharmonije. Hakan Harteberger, jedan od najveći trubača današnjice u umetničkoj muzici... Monogo toga je bilo i teško je setiti se sad svega toga, ali evo kroz ovu retrospektivu koju pripremamo za NOMUS koji je neki omaž ovoj četrdesetogodišnjici, jako je lepo podsetiti se ko je tu sve prošao, iz koliko zemalja je ljudi bilo.

Kulturni doček Nove 1997. godine
Muzička omladina je jedan od pokretača prvog organizovanog dočeka Nove godine u Novom Sadu. Na dočeku 1997. godine Camerata akademica nastupila je u Svečanoj sali Gradske kuće, a posle toga i bio organizovan doček na Trgu slobode. Kažu da je bilo negde oko 60.000 ljudi. Nije se slavilo ovako kako se danas slavi uz muziku i veliko ozvučenje, nego je bilo dovoljno samo puštati lepu muziku preko razglasa, a u organizaciji Rotari kluba kuvala se supa od morke, čaj, delile su se perece i uživalo se do ranih jutarnjih sati i nije puno koštalo, kao što doček sada košta.

Imajući u vidu specifičnost umetničke muzike i probrani svet koji je sluša, da li se isplati organizovati takav festival?

– Ako govorimo o isplativosti, to se nikada ne isplati, jer ovo nešto u šta se mora ulagati kao u kulturu što se mora ulagati. Tu profita nekog velikog nema. Naravno da treba ulagati, pre svega zbog brojnih učenika muzičkih škola koje postoje u našem gradu, Akademije umetnosti koja spada u jednu od najboljih institucija u našoj zemlji. To treba raditi zbog svih tih koji se bave aktivno muzikom, ali takođe i onih koji vole ovu vrstu muzike. Mi se trudimo da neke svoje vidike širimo, da to proširujemo na publiku i upoznajemo ih sa novim koncertnim sadržajima i ta kulturna politika treba da bude šira i da drugačije posmatra.

Znajući sa koliko se poteškoća susrećete u organizaciji i realizaciji programa, nameće pitanje - šta vas još drži u ovoj priči?

– Uvek dođe neka „žuta minuta“ kada pomislite da od svega treba dići ruke i završiti priču sa MONS i otići negde. Kasno je u ovim godinama da se ide, došla su deca koja su stekla svoje prijatelje, navikli su na ovu sredinu... Bilo je nekih svojevremeno ideja da se ode u inostranstvo i da se tamo nastavi sa životom... i verovatno bismo se uklopili. Čovek se navikne na sve pa se navikne i na drugu domovinu, ako je uopšte ima. Međutim, čitava porodica je ostala ovde u Novom Sadu i iskreno verujem da ću ostati do kraja svog radnog veka u Muzičkoj omladini. Sad čudno zvuči kada neko penziju dočeka u Muzičkoj omladini, jer taj prefiks "omladina" onda drugačije zvuči, ali dokle god postoji neki žar i neka želja da se uradi nešto novo, kvalitetnije, bolje,  mislim da će me to držati.

Osim dovoljno novca za programe, šta nedostaje gradu u smislu organizovanja programa umetničke muzike?

Postoji potreba da Novi Sad ima koncertnu dvoranu, da ima svoj galerijski prostor, da ima novi koncertni klavir... Sve to nedostaje u kvalitetnoj i dobroj organizaciji koncerata. Često smo u prilici da otputujemo negde i vidimo kako se odvijaju koncerti i neki put se osećate neprijatno što sem svoje ljubaznosti i profesionalnog odnosa ne možete izvođačima da ponudite stvari koje su normalne. A to podrazumeva da imate nov klavir, jer kada dovodite velikog pijanistu, svetsku zvezdu vi morate da mu kažete sa čime raspolažete. A ispostavi se da raspolažete sa klavirima koji slavi 40 godina i i nalazi se u Sinagogi, i još jedan star 14-15 godina. To su sve stari isntrumenti kojima je istekao vek trajanja i gradu je potreban novi koncertni klavir. Porebna je nova koncertna dvorana jer Sinagoga ma koliko bila lepa, kada uđete u nju, shvatite i brojne nedostatke, od sanitarnog čvora, biletarnice, garderobe koja ne postoji ni za publiku, ni za izvođače... Ipak entuzijazmom ali i odnosom koji imate prema umetnicima učinimo da muzičari te nedostatke bar za trenutak zaborave, ali nama to stalno igra pred očima. Iskreno se nadam da ćemo ipak doći i do tog pedesetog festivala, što bi mi bio termin za odlazak u penziju i da ćemo bar za taj 50. NOMUS imati koncertnu dvoranu kakvu Novi Sad, kao grad koji ima afiniteta da postane Evropska prestonica kulture, zaslužuje u svakom slučaju.

Oceni vest:
4
1

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan